Ovu godinu pamtit ću kao dosta toga – kao godinu kada sam objavila roman koji planiram već nekoliko godina, kao godinu u kojoj sam se

I ove sam se godine, sada već nekako tradicionalno, s dosta strpljenja i ne prevelikim budžetom, uputila na sajam knjiga.

Optuživali su me da kopiram i kada sam svoj tekst napisala prije nego oni svoj. Odbijali su me čitati jer sam bila previše mlada da napišem nešto kvaliteto. Kada sam pričala o objavljivanju knjige prvi put, na licima sam im vidjela da misle da sanjarim. Slušala sam kako komentiraju neke stvari o meni kada su mislili da ne slušam. Kada sam im rekla da sam krenula u teretanu prije dvije godine, dali su mi mjesec dana. Ali, nisam odustala ni od jednog svoga cilja.

U prvih nekoliko razreda osnovne škole čitanje, pa samim time i pisanje, je meni predstavljalo nešto dosadno i doživljavala sam to kao neku prisilu. Ako ignoriramo činjenicu da sam prije nego sam krenula u školu, još dok sam neka slova pisala naopačke, ispisala (i iscrtala) cijelu bilježnicu o „Pustolovinama vile Pretty“  (naslov koji je nastao po slici i tekstu sa same bilježnice), ne mogu reći da sam prije otprilike sedmog razreda pisala išta više.

Bi li radije…

Čitala samo trilogije ili samo knjige koje nemaju nastavke?  

Iako često nastavci znaju uništiti knjigu, odlučujem se za trilogije. Jedna knjiga, ako je dobro napisana, mi jednostavno najčešće nije dosta. Kada se zaljubim u neki svijet i neke likove želim čitati o tome koliko god mogu. Još uvijek čekam nastavke određenih serijala, a za neke knjige još uvijek žalim što nemaju nastavke.