Činilo se da je taj prokleti zvuk bio jedina stvar koju je mogla čuti. Nestale su glazba i buka, kapljice kiše što udaraju o prozor, nestalo je kočenje automobila, zvuk motora, žamor, plakanje – čak više nije čula one naporne stanare što su živjeli iza nje i hodali kao da imaju cigle na nogama.
Izlazak sunca obojio je cijelo nebo dubokim bojama rubina i pretvorio oblake u plamen. U jednoj od mirnijih ulica, gdje su dim auta i buka
Jantar je priča inspirirana naslovima pjesama, odnosno svako poglavlje nosi naziv jedne poznate ljubavne pjesme. Napisana je tako da su pjesme prvo redom složene, a
Bio je mrtav.
Rachelle je znala da nikada neće zaboraviti zvuk kiše koja udara na prozor dok je kroz njega promatrala ljude obučene u crno. Prije nego su ga poljubile suze koje je oblak ispuštao bio je savršeno čist; gotovo kao da je mogla proći kroz njega.
Unatoč kiši, poželjela je biti tamo, s ljudima u crnom. Ipak, osmogodišnje princeze nisu trebale prisustvovati sahranama, čak i kada se radilo o njihovu ocu. Barem je čula odrasle da tako šapuću.
Nebo je već odavno bilo obojano tamno-plavom, a zvijezde skrivene negdje iza sjene gustog oblaka. Mjesečina svako malo obasja malenu uličicu u kojoj lampe više ne rade, a zatim nestane. U zraku se još uvijek osjeti miris ljetne kiše.
U daljini prigušen pucanj i još prigušeniji vrisak.
«Kad bi zauvijek zaspao ovaj grad, baš kao u bajci prekriven trnjem i travama, sve dok se ti ne vratiš; a vratit ćeš se znam.
Copyright © 2022 Andrea Tomić