Iako se pod pustim sivim nebom skrivao isti grad, ogrnut istim sivim pokrivačem, na drugoj se strani grada odigravala jedna posve drugačija priča.

Počinje s jednom djevojkom, nekoliko zatomljenih suza i osvetom.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Znate kako kažu; Svaki je negativac jednom bio heroj.

Samo u bajkama babaroge su rođene zle kako bi napakostile glavnom liku i pokrenule radnju. U stvarnosti, svaki negativac ima pozadinsku priču koja ih čini onime što jesu. I premda nikakva tužna priča ne može opravdati loše postupke, može ih objasniti.

Liam Tate možda se nikada nije osjećao poput heroja, ali nije ni uvijek bio ono što je sada.

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

Ovo nije bajka na kakve ste navikli.
U ovoj princeza bježi, ostavlja osobu koja ju voli i traži svoj vlastiti put.
I zbog toga ju mrzim, stvarno mrzim.
Možda jer je lakše misliti da je pobjegla nego vjerovati u alternativu.
Možda jer je lakše mrziti nego žaliti.

Andrea Tomić, Pripovjedač

Uvijek je od svog života pokušala kreirati bajku, samo što još uvijek nije došla do svog sretnog kraja. Zapela bi negdje u sredini, u onom trenutku kad stvari naglo postaju loše nakon što su postale dobre i te su se dvije radnje iznova i iznova ponavljale.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Sad je znala bolje. Životi nisu nalikovali na bajke i nakon svakog kraja dolazio je novi početak. Nick nije bio nikakav princ, pa u tom trenutku čak ni zvijer. Ona nije bila ljepotica, zarobljena u njegovu dvorcu i spremna mu pomoći vratiti ljudskost. Bili su dvoje ljudi spojeni čistom željom i možda još pokojom skrivenom namjerom.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Uslijedio je uragan boja, toliko jak da je gotovo zaboravila disati. Svaki se pokret usporio i sve su se misli uputile u jednom smjeru. Više uopće nije vidjela televizor niti trosjed, pa ni zidove ni ormariće. Svaki je element zamijenio oblak boja. Samo njih dvoje, zagrljeni šarenom izmaglicom.

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

Ovo će biti klišej, ali naša je veza bila poput zalaska sunca; predivna, ali i previše kratka.

Andrea Tomić, Pripovjedač

Sjetila se tihe vožnje taksijem i njegova tijela do njezina, lupanja čizama dok se penjala stepenicama i škripanja vrata njegova stana. Sjetila se kako su se vrata zalupila, ali baš kao da se zavjesa spustila, i onda se odigrala scena kakva se često ne prikaže.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Lice u koje je gledala bila je samo baza za sve maske koje je nosila. Pitala se što onda zapravo čini nju – njezino tijelo ili likovi koje je glumila?

Bila je djevojčica kojoj je jedino utočište predstavljao njezin brat, a zatim djevojčica koju je isti taj brat izdao. Bila je djevojka bez igdje ikoga, uvučena u bandu iz koje tad nije mogla izići. Bila je, zatim, gotovo žena, a u tom trenutku više nije bila sigurna da želi izići. Bila je krhka i uplašena djevojčica i bila je snažna žena koja je naučila povući okidač kad je bilo potrebno. Bila je voljena, iako možda samo nakratko, ali nije voljela – ne zapravo. Sad je ponovno bila poput one uplašene djevojčice koja tek treba naučiti igrati igrice koje su ostali članovi bande vrlo dobro znali, ali ovog puta bila je dovoljno stara te igrice zaigrati mnogo ranije

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Bila je to bajka u njezinoj glavi, ništa više. Iluzija o princu koji se skriva ispod zvijeri i koji će svoju princezu zatvoriti u ogroman dvorac jer smatra da će ju tako zaštititi od svih zala koje je svijet pružao.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Sumnja je bila opaka stvar, a Nick Raven bio je njen rob.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

„Nije me odabrao kad je bilo bitno“, rekla je. „Nitko me nikad ne odabere kad je bitno.“

Da je njihova priča bila ljubavna, Nick bi ju uhvatio za ruku i pogledao u oči. Uslijedilo bi nekoliko sekundi pauze nakon čega bi on izgovorio nešto poput – Ja te odabirem kad je bitno.

Poljubili bi se ispod mjesečine i zastor bi se spustio.

Nick Raven rekao je: „Žao mi je.“

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Svake sekunde svakog dana tvoje misli su uz tebe. Ponekad su tihe, a ponekad glasne, ali uvijek čekaju da ostaneš sâm pa da ti šapuću razne stvari. Najčešće zašute kad si u prisutnosti drugih ljudi, jer tad napokon pričaš s njima umjesto da pričaš sâm sa sobom.

Annabelle je često bila sama. Zato je i bila ropkinja vlastitih misli.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Stvar je bila u ovom: ljudi obožavaju kritizirati. Zbog toga se osjećaju bolje u vezi svojih neispunjenih života.

Ljubomora ih proguta, zavide im na njihovoj poziciji, a ta se zavist manifestira u obliku kritike jer drugačije ne znaju.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Volio je način na koji je njegov grad disao, a još je više volio svaku njegovu kretnju. Uživao je u traženju izgubljenih duša; svih onih sanjara s uništenim snovima i slomljenim srcima. Ušao bi u njihov život poput spasitelja i ponudio im započeti novu knjigu svog života, jednu u kojoj oni drže pero. Tako bi im on pružio novi san, a oni bi mu bili vječno zahvalni.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Misli su joj tvorile uragan. On je letio s jedne strane njezina uma na drugi, skupljajući slomljene dijelove s poda samo kako bi ih upleo u svoj vrtlog. Ništa o čemu je razmišljala nije joj imalo smisla, a od nekih se slomljenih komadića još uvijek vješto skrivala.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Ispod tanka sloja magle skrivaju se izblijedjele ulice, sve one pune pukotina koje se iscrtavaju na njima poput bora na licu čovjeka. Pričaju priču o starosti, o tisuću ovakvih hladnih večeri, o mrazu koji već godinama u ovo doba pokrije krovove i o svim ukrasima koji još uvijek sjaje u cijelom gradu.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Govorio joj je o prvoj zajedničkoj pljački, prvom većem poslu, raznim pijanim noćima i danu kad je kročio u grad.

U njegovim je pričama počela pronalaziti razlog zbog kojeg je bio toliko vezan za ovaj grad – grad za koji je ona dotad mislila da je pokvaren, da ju guši i da ne zavređuje spašavanje. Shvatila je, donekle, zašto je htio vladati njim i zašto mu je odanost toliko značila.

Što je više govorio, to je više zaboravljala da je riječ o istoj osobi koju je toliko mrzila.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Naučio je za bijes možda i prije nego je naučio hodati, ali ga još uvijek nije znao kontrolirati. Bila je to jedna od rijetkih emocija koje je istinski mogao spoznati. U svoje je trideset i tri godine spoznao različite nijanse ljutnje, ali to mu iskustvo nije pomoglo kad je ujutro saznao kako mu se netko usudio suprotstaviti.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Još samo nekoliko minuta. Toliko si je dopustila u svome bajkovitome svijetu obasutim zvijezdama i obojanim najljepšim mogućim bojama. Znala je da će ju stvarnost udariti čim otvori vrata, ali odjednom su se ona činila udaljena cijeli jedan životni vijek.
Nažalost, njezina se bajka puno ranije približila kraju, jer su ubrzo stajali ispred vrata kuće.
Prije nego su ih otvorili, ukrao joj je još jedan poljubac. Bio je obojan u najljepše nijanse i obavijen maglom koja joj se nadvila nad sjećanja. Bilo je poprilično kasno i bila je gotovo u polusnu, zbog čega joj je bilo teško razlikovati san i javu.
A kada su im se usne odvojile, odlučili su se vratiti u realnost; samo što ona više nije zvučala toliko strašno.

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

Kad se čovjek dovoljno navikne na nešto, koliko god to lažno zapravo bilo, postaje njegova nova stvarnost.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Strah je došao u hladnim tonovima sivkasto plave, poput magle što se nadvila nad grad. Bio je duljine otkucaja srca; taman dovoljno da joj se cijeli svijet preokrene još jednom, a zatim da posluša njegove riječi.

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

Jer, između dvaju činova postalo joj je jasno kako zapravo više ne glumi – da je u potpunosti postala svoj lik, slaba na zvijer bez srca.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Kad su ljudi suočeni s tragedijom, ona ih može učiniti boljim ili lošijim osobama. Razlika je u načinu na koji će se kasnije boriti s tugom i bijesom. Dok će neki, shvativši kako ne žele da nitko drugi preživi ono što su oni preživjeli pokušati pomoći što više ljudi, drugi će biti ljuti na cijeli svijet, spremni gledati ga kako gori.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

San joj je bio obojen mračnim tonovima, a ni njezina stvarnost nije bila mnogo drugačija. I u jednom i u drugom nalazilo se čudovište, ali razlika je bila u tom što je od onoga u snu pokušavala pobjeći, dok se ovom stvarnom sve više približavala. Štoviše, ponovno se probudila u njegovu krevetu.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Od svih kaosa u svome životu, on joj je bio najdraži.

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

Trebala joj je tišina. Dok god ju nitko nije tjerao da priča o tome, bilo je kao da se nikada nije ni dogodilo. Baš kao san, zaboravljen netom nakon što se probudiš i nikoga više nije briga što si vrištao.

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

Liam je duboko uzdahnuo; više ništa nije mogao napraviti. Sjetio se da je jednom davno živio u klišeju, i da je volio svoj klišej svim srcem.

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

Jutro je mirisalo na svjež zrak, Samuelove usne i prekršena obećanja.

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

Promatrao je nepoznatu djevojčicu kojoj je djetinjstvo bilo istrgnuto iz ruku. Prvi je korak u njezinu samouništenju bio odabir da nakon toga ostane s njima. Bila je to ona točka u priči kada se heroj suočava s užasno teškim izborom, a ni jedan izbor nije dobar, te se na kraju lik opravdava s onim čuvenim „nisam imao drugog izbora.“ I tu heroj napravi prvu pogrešku, jer istina je da svi imaju izbora. I od te točke počinje herojev pad, a svaki od tih nemogućih izbora postaje sve lakši. Napraviš tetovažu, zapališ cigaru, a onda se odjednom nađeš kako povlačiš okidač.

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

“Za razliku od tebe, ja ne mislim da smo bogovi koji biraju tko živi, a tko umire.”

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

„Pa, Liame, izgledaš kao da bi ti dobro došao ponovni početak.“

Liam je ponovo odmaknuo pogled, gledajući u prazno. Dao si je nekoliko sekundi tišine – dovoljno da razmisli.

„Ne vjerujem u ponovne početke. Ne možeš obrisati neka poglavlja svoga života, to tako ne ide. Možeš samo ispisati još dovoljno dobrih poglavlja da se ona prva zaborave.“

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

A oni koji pričaju priče, znaš li koji je njihov problem? Postoji milijun svjetova u njihovim glavama. Znaju magiju, i ljubav, i mržnju, i imaju metaforu za svaki osjećaj koji možete zamisliti. Kao pripovjedači, oni su fantastični. Ali kada postanu likovi, tada je to posve druga priča. Oni osjećaju previše bez da znaju što osjećaju. Jedino što znaju je da žele usporediti sve što im se događa s radnjom u njihovoj glavi. I ne mogu se prestati pitati – što bi heroj napravio? Ali oni nikada ne naprave isto. Ne znaju kako da se ponašaju. Rade pogreške. Ni jedan heroj ne bi htio biti poput pripovjedača, izgubljenoga u svome putu do sretnoga kraja.

Andrea Tomić, Pripovjedač

Promatrao je grad oko sebe. Raspuknuti pločnici isprani kišom, ugašene cigarete i prazne limenke. Ispred njega pješački prijelaz sa semaforom koji bi svako malo promijenio boje. Poneki samac ponekad bi prešao preko njega, sa rukama u džepu i gledajući prema dolje; i Nick je u tome trenutku izgledao tako.

Kafići su se, jedan za drugim, polako počeli zatvarati, mada se iz neki još uvijek mogla čuti glasna glazba i žamor ljudi.

Gusta magla okružila je grad, ali ni ona nije spriječila svijetlost uličnih lampi, niti onu koja je dolazila od neonskih natpisa i reklama. Prešao je semafor koji je neko vrijeme promatrao u daljini, a zatim prošao kraj malene trgovinice koja je još uvijek radila;. Bacio je brzinski pogled unutra; muškarac koji je bio za blagajnom izvalio se na stolicu, gotovo spavajući. Poželio je kupiti kutiju cigara, ali ubrzo odbacio tu pomisao. Nije ponio novce.

Nastavio je hodati. Bilo je nešto u tom mraku što ga je smirivalo i zbog čega je mislio još neko vrijeme ostati vani. Zrak je bio svijež i ugodan, a mirisao na kišu.

Svugdje oko njega nalazile su se ogromne zgrade; neki od prozora bili su obojani žutim ili bijelim svijetlom, dok su drugi već bili u potpunome mraku. Oblaci su odlučili zagrliti mjesec, a njegov je sjaj i dalje prolazio kroz njih, baš poput lampi koje su se probijale kroz maglu.

Ponekad bi kroz ulicu prošao pokoji auto i zaslijepio Nicka dugim svijetlom. Tada bi razbio melodiju noći; onu beživotnu tišinu popraćenu tek nekim zaostalim kapljicama kiše koje su se spuštale sa crijepova. Njihovu bi pjesmu tada zamijenilo lajanje pasa; jednoga za drugim, pa sve dok auto nije davno napustio ulicu. Nakon nekog vremena svi bi psi ponovo utihnuli i pustili noći da nastavi svoju pjesmu.

Na uglu ulice, zagrljeni mrakom, neki su tinejdžeri krali poljupce. Vjerojatno su, kao i svi drugi, mislili da ih nitko ne vidi; ili im jednostavno nije više bilo važno. Nick se sjetio kako je bilo krasti poljupce u zabačenim mjestima, dok još nije imao kuću, pa čak ni stan, u koji bi mogao dovesti koga god poželi. A bilo je nešto privlačno u uglovima ulice; nekakva opasnost od toga da budeš primijećen, pa je možda baš ona i bila ta koja je tjerala par na biranje te lokacije.

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

„Jednom si mi rekao da nije bitan kraj, nego kako se dođe do njega.“
Kimnuo je.
„Što podrazumijeva kraj? Sretno-do-kraja života? Nije li to malo glupo?“
„Glupo?“
„Princ i princeza se zaljube, imaju možda dvadeset godina, pred njima je još šezdesetak, ali njihova priča staje. Kao da više ništa nakon toga nije bitno.“
„Što želite reći?“
„Sretni su krajevi precijenjeni. Ne želim uvijek slušati dugačke priče u kojima se dva glavna lika tek pred kraj poljube. Od početka znaš da će se njih dvoje zaljubiti, ali to se toliko oduži. Jasno mi je, treba postojati neka neizvjesnost, ali ne umoriš li se nekada od toga? Daj mi sretan početak. Opiši mi savršen prvi poljubac u prvome poglavlju, a zatim mi pokaži što se događa iza toga sretno-do-kraja života. Hoće li njihova ljubav uvijek ostati tako jaka? Što ako nakon završetka postoji još veći zaplet?“
„Ono što vi zapravo želite je nastavak?“
Slegnula je ramenima.
„Možda i ne mogu pričati o krajevima kada nemam ni svoj početak.“
„Ima puno vremena, princezo.“
Duboko je uzdahnula.
„Možda. Možda sam umorna od čekanja.“

Andrea Tomić, Pripovjedač

×
×

Cart

grad zvijeri