Činilo se da je taj prokleti zvuk bio jedina stvar koju je mogla čuti. Nestale su glazba i buka, kapljice kiše što udaraju o prozor, nestalo je kočenje automobila, zvuk motora, žamor, plakanje – čak više nije čula one naporne stanare što su živjeli iza nje i hodali kao da imaju cigle na nogama. Ostalo je samo kucanje. I život joj je postao sivilo, usredotočen samo na taj jedan, odvratan zvuk i boju koja je jedva bila boja. 

U snovima se ponavljala, ta scena. Uvijek je počinjala zvukom, a nastavila samotnim hodom do vrata: uhvatila je taj trenutak kada je kvaka zaškripala, kada su se vrata otvorila i kada su baš sve boje iz njenoga života odjednom nestale. U snu ona i sada gleda kako povlači tu istu prokletu kvaku i želi sama sebe zaustaviti; kao kad gledaš film po deseti put i znaš točno što će se dogoditi, ali i dalje se nadaš da će se pojaviti bog iz mašine i popraviti sve, ili klaun da ti se smije i kaže da je sve bila jedna velika farsa. 

Tako ona u snovima i dalje povlači kvaku, a isti ju policajac i dalje pozdravlja, onako turobno i teško kao da ni sam ne može udahnuti dovoljno dugo i natjerati se da progovori. Počinje opet s onim istim, žao mi je, a ona se tada sjeti da je Maja već trebala doći te baci brzi pogled na mobitel u ruci, ali nema ni poruke ni poziva. I jasno joj je, tu prokletu sekundu prerano, onu koja će ju nastaviti proganjati. Plamen što je gorio u njoj već dugo, onaj zbog kojeg ju je djevojka toliko i voljela, ugasio se onoga trena kada je čula da je stradala. I kako da ga ikad ponovo upali, kako da vrati boje u tminu svoga novoga života, kako da ponovo čuje glazbu, a ne samo to kucanje, iznova i iznova?

Kako?

Napomena: ovaj je tekst nastao u sklopu izazova čija je ideja napisati tekst na temelju tri riječi koje treba, redom, uklopiti u njega. Riječi za ovaj tekst bile su: kucanje, sivilo, plamen.