Nikada nisam bila dobra u pisanju recenzija za one romane koji me oduševe u toj mjeri da se osjećam da jednostavno ništa što o njima napišem neće biti dovoljno jer ne može ni blizu prikazati koliko sam zapravo uživala u knjizi. Ovo je jedna takva.

S radom Milana Kundere upoznala sam se preko Nepodnošljive lakoće postojanja, još jednog roman o kojemu sam dugo, dugo razmišljala i kojeg redovito svrstavam u svoje favorite. Iako je ova knjiga nešto manje poznata, meni osobno se svidjela još više.

„Čovjek zna da ne može obuhvatiti svemir, sa svim njegovim suncima i zvijezdama. Smatra daleko nepodnošljivijim što je osuđen da mimoiđe drugo beskonačno, beskorisno, posve blizu i nadohvat ruke. Tamina je mimoišla beskonačnost svoje ljubavi, ja sam mimoišao tatu, i svatko mimoilazi svoje djelo, jer u težnji savršenstvu ulazimo u nutrinu stvari, a nikada ne možemo stići do kraja. To što nam je izmaklo beskonačno vanjskoga svijeta, prihvaćamo kao nešto prirodno. Ali to što smo mimoišli ono drugo beskonačno, za to ćemo sebi predbacivati do smrti.“

Ovo nije samo roman. Kao što kaže John Leonard iz New York Timesa, to je „istodobno bajka, književna teorija, politička rasprava, muzikološka studija i autobiografija. Može se zvati kako joj drago, jer je kao cjelina genijalna.“

Ja sam tip osobe koji voli pročitati radnju knjige prije nego ju uzme u ruke, zbog čega bi me poprilično nejasan kratki sadržaj ove knjige vjerojatno odbio da već nisam upoznata s Kunderinim tekstovima. Jednom kada sam pročitala knjigu, doduše, postalo mi je jasno zašto joj je opis takav – jednostavno ju ne možete opisati dovoljno dobro. Ipak, pokušat ću vam dati barem neke okvirne crte. 

Ovaj roman ima sedam odvojenih narativa kojima su zajedničke samo neke teme, a opet kao cjelina savršeno dobro funkcionira. Svaki narativ prati druge likove te ispituje različite aspekte ljudskog postojanja, preuređuje ih, naglašava i analizira. Svaki bi daljnji pokušaj opisivanja samo umanjio njegovu vrijednost jer ga ni jedna analiza ne može u potpunosti opisati.

„Dobro je znao da na dvije ili tri tisuće ljubavnih činova (koliko puta je zapravo vodio ljubav u životu?) ostaju samo dva ili tri stvarno bitna i nezaboravna, dok su oni ostali samo vraćanje, oponašanje, ponavljanja ili sjećanja“

Kundera ima fantastičnu sposobnost da opiše najdublje kutke ljudske psihe i ispriča nam priču o ljubavi, sjećanju, spolu, politici, pjesnicima, životu, postojanju, izolaciji, komunikaciji i još mnogo toga, Natjera vas da razmišljate o aspektima svog života o kojima ste samo ponekad, možda, razmišljali podsvjesno. Njegov stil je jedinstven i vrlo težak za opisati nekome tko nije čitao njegove tekstove. U isto je vrijeme jednostavan i poetičan; ispunjen filozofskim mislima i razmatranjima i specifičan u odabiru riječi i usporedbi, a sve to skupa kao da savršeno daje uvid u ljudsku svijest i njezinu kompleksnost.

Naziv Knjiga smijeha i zaborava savršeno joj odgovara jer ona je, barem za mene, bila upravo to.

Unatoč svim ovim hvalospjevima, upravo zbog tog specifičnog stila ova knjiga neće se svima svidjeti, a ukoliko ste zainteresirani za Kunderu i još ga niste čitali, možda bi ipak bilo bolje početi s Nepodnošljivom lakoćom. 

„Potrebno je tako malo, tako beskrajno malo pa da se čovjek nađe na suprotnoj strani granice iza koje sve gubi smisao, i ljubav, i uvjerenje, i vjera, i povijest. Čitava tajna ljudskog života počiva u tome što se odigrava u neposrednoj blizini te granice, čak i u direktnom dodiru s njom, što je od nje udaljen ne kilometrima nego tek jedan milimetar.“