„Svi smo bili ovdje, božica i smrtnik i onaj koji je bio oboje.“

O knjigama koje mi se najviše svide najteže mi je pisati jer se osjećam kao da ne mogu dovoljno dobro opisati sve bitne stvari u romanu, a bez da otkrijem previše. Zbog toga ću odmah na početku napomenuti da je riječ o knjizi koja se bazira na Ilijadi – pa, iako recenzija ne sadrži spoilere iz romana, sadrži neke detalje koji su zajednički Ilijadi i ovome romanu. Drugim riječima, ako ne znate kako Ilijada završava, neke od činjenica navedenih u recenziji bi vam mogle pokvariti doživljaj romana (iako meni nisu, već su zapravo doprinijele). 

Ovu knjigu pročitala sam nakon autoričine nove knjige, Kirka i mislim da sam jedna od rijetkih kojima se ova knjiga puno više svidjela. Privukao me autoričin stil koji ima dosta prepričavanja naspram samih dijaloga i radnje, ali ni pošto nije dosadan. Oba romana imaju zajedničku činjenicu da se odvijaju kroz dugi niz godina (kraći u Ahilevoj pjesmi, ali i dalje prati nešto više od dvadeset godina) te je zanimljivo, kada se nađete negdje oko sredine romana, razmisliti o tome koliko ste već toga preživjeli uz glavnog junaka. 

Ahilejeva pjesma vizija je epa o Trojanskom ratu, ponajviše bazirana na Ilijadi, iako prati i mnoge godine koje su prethodile ratu, dok Ilijada pokriva samo zadnju godinu rata. 

Pripovjedač romana je Patroklo, prognan u kraljevstvo Ftiju gdje je tek još jedan neželjeni dječak koji živi u sjeni kralja Peleja i njegova zlatnog sina Ahileja. Ipak, Ahilej uzima posramljenoga kraljevića pod svoju zaštitu i njih dvojica ubrzo postaju istinski prijatelji. Kako rastu i razvijaju se, učeći vještine ratovanja i liječenja, povezanost dvojice momaka postaje sve dublja unatoč neodobravanju Ahilejeve majke Tetide, okrutne morske nimfe koja prezire smrtnike.

Kad stigne glas da je Helena Spartanska oteta, grčki muževi, vezani prisegom i krvlju, kreću u opsadu Troje. Zaveden obećanjem o svojoj junačkoj slavi, Ahilej kreće s njima, a rastrgan između ljubavi i straha, Patroklo ga slijedi, obojica i ne sluteći da će godine koje slijede staviti na kušnju sve što imaju i da će sudbina od njih zahtijevati strašnu žrtvu.

„Imenuj mi jednog junaka koji je bio sretan.“

Razmislio sam. Heraklo je sišao s uma i zaklao svoju obitelj; Tezej je izgubio mladenku i oca; Jazonovu je djecu i novu ženu umorila stara žena; Belerofont je ubio Himeru, ali je nakon pada s Pegazovih leđa ostao kljast.

„Ne možeš.“ Ustao je s tla i sjeo nagnuvši se naprijed.

„Ne mogu.“ 

 „Znam. Nikada ti ne dopuste da budeš i slavan i sretan.“ Podignuo je obrvu. „Odat ću ti jednu tajnu.“

„Reci.“ Volio sam kada je bio ovakav.

„Ja ću biti prvi.“ Uhvatio me je za ruku i stegnuo je dlanom. „Prisegni.“

„Zašto ja?“ 

„Zato što si ti razlog. Prisegni.“

„Prisežem,“ rekao sam, izgubljen u rumenilu njegova obraza, u plameni njegovih očiju.

Ova knjiga ispala je puno bolja nego sam očekivala! Ako znate kako Ilijada završava, od početka znate i kako će ovaj roman završiti – ali Miller je ova dva lika, Patrokla i Ahileja, toliko približila da sam se cijeli roman nadala da će kraj biti drugačiji, a u isto vrijeme me zanimalo na koji će način ona prikazati taj kraj; i nisam se razočarala.

Dakle, kao podsjetnik (predlažem da preskočite ovaj dio recenzije ako ne znate i ne želite znati kraj Ilijade) onima koji su zaboravili, u Ilijadi Hektor ubije Patrokla, nakon čega Ahilej kao osvetu ubije Hektora, a onda i sam umire. I ajme, koliko je to dobro osmišljeno u ovoj verziji! 

Naime, i Ahilej i Patroklo su svjesni ovoga već negdje od sredine romana jer čuju za proročanstvo koje tvrdi da će Ahilej umrijeti nakon što Hektor umre. S obzirom da je Hektor odličan borac, a jedini bolji od njega je sam Ahilej, oboje znaju i da bi Ahilej trebao biti taj koji ga ubije. Patroklo iz toga izvlači zaključak da će Ahilej biti dobro, sve dok ne ubije Hektora. Ahilej mu na to odgovara: „Ne brini se, neću ga ubiti. Što mi je Hektor ikada učinio nažao?“

Tu rečenicu ponavlja tokom cijelog romana, a ako ste čitali Ilijadu, svjesni ste i da mu Hektor doista nije učinio ništa nažao – JOŠ. 

Mislim da je ta rečenica ključna točka od koje bih voljela pričati i o razvoju likova. U trenutku kada Ahilej ovo prvi put govori još je potpuno nevin i naivan. Nije još vidio smrt, a kamo li ubio nekoga. Svjestan je da mu je suđeno da postane heroj, ali još nije u potpunosti svjestan tereta koji to sa sobom nosi. U tim trenutcima kao lik mi se najviše svidio. Prva smrt koju vidi ga šokira i, iako zna da kreće u rat, još nije potpuno svjestan te činjenice. Nakon što iskusi rat i, još bitnije, sve ljude koji ga vole i cijene kao junaka, on se pomalo mijenja. Postaje sve ponosniji i svjesniji svoje važnosti – što ne mogu ni osuditi jer, po riječima same autorice, heroji nikada nisu skromni. 

Srdžba Ahilejeva, dio kojim Ilijada počinje, a koji se ovdje nalazi pred kraj romana, prikazana je na vrlo dobar način. Tjera vas da razumijete Ahileja dok ga osuđujete zbog postupaka u isto vrijeme. Miller zadržava razlog njegove srdžbe, ali ga i dosta produbljuje.

Patroklov razvoj lika je još zanimljiviji. Od nespretnog i običnog dječaka potpuno nezainteresiranog za rat postaje heroj, u nekom vidu puno veći od Ahileja. Njegova hrabrost da se suprotstavi postaje sve jača i postaje sve snalažljiviji, ali sve to dok zapravo ne gubi svoju dobrotu, želju da pomogne drugima i ljubav prema Ahileju. 

A kada smo kod te ljubavi, moram priznati da je ovo jedna od ljepših ljubavnih priča koje sam pročitala. Čista je, realna (pa, koliko ljubavi u romanima mogu biti realne), nije ubrzana i, ono što mi se posebno svidjelo, ne postoji neka izdaja, neki veliki zaplet u vezi te priče. Naravno, život se događa, rat se događa, ali odnos ove dvojice nikada nije narušen unatoč tome svemu. Njih dvoje su konstanta, nikada ljuti jedno na drugo, nikada na suprotnim stranama.

„Posegnuli smo jedan za drugim, a ja sam pomislio na sve one noći kad sam u ovoj odaji ležao budan i nijemo ga volio.“

Ova knjiga je obećavala toliko faktora koje mene u knjigama privuku:

1. Bazirana je na priči koju znam i volim (a ako me pratite, znate koliko volim moderne verzije starih legendi, bajki i priča općenito)

2. Sadrži razne poznate likove iz Grčke mitologije

3. Ljubavna priča utkana je u neku drugu tematiku

Mislim da ću još dugo razmišljati o ovoj knjizi, a ako ju pročitate ili ste pročitali, voljela bih čuti i vaše mišljenje. 

 „Mogao sam ga prepoznati samo po jednom dodiru, po mirisu; i da sam slijep, prepoznao bih ga po tome kako diše i kako mu stopala dodiruju tlo. Prepoznao bih bih ga u smrti i na kraju svijeta.“