Svima nam se dogodi. Počnete gledati stare slike ili pak čujete pjesmu koju ste obožavali prije nekoliko godina, a možda i pročitate stare poruke. Sjetite se možda nekih internih fora, događaja koje još uvijek pamtite i svega što ide uz ono što se zove nostalgija.

Kod mene je u pitanju bio jedan ponedjeljak popodne i dva kolokvija za utorak. Počela sam listati svoj Facebook račun (do onog vremena kada sam zapravo nešto na njemu i objavljivala, i to gotovo svaki dan) i našla svašta nešto.

Osim što mi je „zid“ bio pun starih slika, tu je bila i hrpa pjesama koje sam dijelila i koje su najčešće reflektirale moje raspoloženje, a stihovi često i same događaje u mome životu. Počela sam slušati te pjesme dok sam paralelno išla do sve starijih objava. Bilo je tu i puno objava mojih prijatelja, već spomenutih internih šala i svega za što nam je tada bilo smiješno. I sada sam se smijala – ponekad vlastitim glupostima, a ponekad zbog neke uspomene koje sam se sjetila. Odustala sam negdje na početku srednje škole, a najzanimljivije mi je bilo promatrati upravo prva dva ili tri razreda srednje.

Srednja škola bilo je vrijeme dobre glazbe, učestalih kava i društvenih mreža. Možda se i nije toliko toga promijenilo u ovih nekoliko godina? Bilo je to i vrijeme s puno manje obaveza i briga, ali to nije nužno značilo i da je bilo bolje.

Bilo je to vrijeme kada mi je glazba, nerado priznajem, značila puno više nego sada. I sada mi je bitna te mi uvijek svira u pozadini, ali onda kao da sam obraćala više pažnje na same riječi i melodiju te me puno češće inspirirala da nešto i napišem – puno češće sam ju i povezivala s vlastitim osjećajima. Bilo je to vrijeme kada sam emocije pokazivala otvoreno, gledala užasno puno serija, čitala puno knjiga i pisala puno priča. Bilo je to i vrijeme u kojemu sam počela izlaziti (a izlazila sam puno više) i upoznala mnoge drage mi ljude.

Pretpostavljam da mi to sve skupa ponekad na neki način nedostaje. Najviše sam se brinula oko ljubavnih problema i trivijalnih stvari. Imala sam puno više slobodnog vremena za pisanje i za druženje. Bilo je to i vrijeme isprobavanja prvih stvari (znate ono – prva veza, prvi poljubac, prvi izlasci…), a možda je to ono što mi najviše nedostaje.

To je isto tako bilo vrijeme kada nisam mogla izaći iz kuće bez šminke, kada me bilo strah održati prezentaciju, kada je moje pisanje bilo na dosta lošijoj razini i kada su gotovo svi moji tekstovi bili složeni od patetike i klišeja. Bilo je to vrijeme u kojemu sam, unatoč svim dobrim stvarima koje sam nabrojala (i još mnogim koje nisam) često bila poprilično tužna i nisam bila zadovoljna samom sobom. Bilo je to vrijeme u kojem sam kretanje svela na minimum, u kojemu sam sport vidjela jedino na satu tjelesne kulture (a i tada sam radila što sam manje mogla) i u kojemu sam se znala probuditi s užasnim mučninama kao rezultatom loše prehrane.

Bilo je to vrijeme u kojemu sam na sve reagirala previše burno i sve me diralo više nego sada – što u isto vrijeme i je i nije dobra stvar. A možda jesam imala više slobodnog vremena, ali sada imam veću slobodu kada je u pitanju način na koji ću rasporediti to vrijeme.

Istina, sada se često osjećam zatrpanom svime i nekada mi nedostaju vremena u kojima je bilo lakše, ali onda se sjetim da lakše nije uvijek put koji trebamo odabrati. Sada puno više vremena posvećujem sebi, svojem zdravlju i svojim strastima. Sada imam puno jasniju sliku o tome što želim od sebe te možda uz sebe imam manje ljudi nego sam prije imala, ali zato imam one bitne.

Drago mi je što ova vremena sada pamtim po pozitivnim stvarima – u glavi mi se stalno vrte lijepi trenutci, a oni negativni su naspram njih potisnuti i nebitni, iako ih je možda i bilo u manjini.

Pišem vam ovo kao da govorim o događajima od prije dvadeset godina, a ne četiri ili pet, znam. Znam i što mislite – „čekaj da završiš fakultet“. Ali znate što? Ja se tome radujem. Radujem se jer znam što želim raditi i jer mislim uživati u tome te jer znam da je to samo jedna stepenica više – a o ovome bih vam mogla pisati još puno, no to je tema za drugi put.

Za kraj ću reći još samo nešto – ovo nije prvi, a sigurno neće biti ni posljednji put da me uhvatila nostalgija, da sam iskopala stara sjećanja i pretvorila ih u bajku koja ona svakako nisu bila. Bilo je, naravno, predivnih i loših trenutaka, baš kao što će uvijek biti. Ja se samo moram prisjetiti toga idući put kada pomislim da mi je prije bilo bolje, jer nije.

Zaključila sam, nakon svega ovoga, da sam ponosna na napredak koji sam napravila u svakom aspektu svoga života. Naučila sam biti sretna na mjestu na kojemu jesam, ali i svjesna da se od njega krećem samo naprijed.