S terminima visoka i niska književnost te umjetnička i trivijalna književnost vjerojatno ste se susretali. Ja sam za ove termine čula davno, u osnovnoj školi i tada sam mislila da je ta podjela potpuno besmislena. Iako sada znam bolje, znam i da u ovome imam za reći puno toga.

Ovo nije jedan od onih postova o tome kako se osobe koje vole čitati osuđuju i vrijeđaju. Ovo je post o tome kako čitatelji osuđuju druge čitatelje. Nažalost, i toga ima, a ovaj blog sam otvorila s ciljem da pišem i o ovakvim temama.

Prije nego sam završila pisanje ovog posta, na svome sam Instagram profilu kreirala anketu, gdje vas je 63% reklo da ne zna razliku između visoke i niske književnosti, a 53% osoba je osuđivano zbog knjiga koje čitaju. 

Ovu objavu pišem za tih 53%. 

Htjela bih krenuti s definiranjem ovog pojma, koji se provlači kroz razne komentare, a često bez znanja što je to zapravo. Trivijalni su tekstovi oni tekstovi „navodno slabije kakvoće od onih koji pripadaju umjetničkoj književnosti. Trivijalna književnost rabi shematizme i stereotipe, nalikujući po tom usmenoj književnosti, dok umjetnička književnost svoje učinke postiže otklonom od njih.¹“

Uz ovaj pojam, postoji i pojam zabavne književnosti koji se vrlo često izjednačuje s pojmom trivijalne. Međutim – a ovo je bitno za ostatak teksta – zabavna i trivijalna književnost nisu istoznačnice. Za razliku od trivijalne, zabavna književnost može pokazati barem zanatsko umijeće u kompoziciji teksta, nadmašujući time mnogobrojna djela umjetničke književnosti koja su ispod prosjeka njezine vrijednosti.² 

Ključna je razlika između ova visoke i niske književnosti, ono što odvaja trivijalnu i zabavnu od vrijedne, činjenica da je ova prva manje zahtjevna čitatelju, ne traži posebno obrazovanje te je razumljiva masama – što u mnogima odmah budi negativnu konotaciju. 

Knjige koje ja čitam uglavnom pripadaju zabavnoj književnosti. Volim i razne knjige koje pripadaju umjetničkoj književnosti, ali većinu se dana odlučim za knjige zabavne književnosti jer mi je čitanje oduvijek služilo kao odmor od svega. Ponavljam, to ne znači da knjige koje čitam nemaju umjetničku vrijednost – samo da su lakše i razumljivije za čitati. 

Naravno, svi smo svjesni da su neke knjige kvalitetnije od drugih, a i imamo svoje mišljenje o kvaliteti svake pročitane; teme subjektivnosti uhvatit ću se drugi put. Ono na što ja želim skrenuti pažnju je da se pojam trivijalne i pojam zabavne književnosti jako često izjednačuju, a uz to se na oba pojma gleda kao nešto negativno. 

Knjige koje itekako imaju umjetničku vrijednost, unatoč tome što je sadržaj možda zanimljiviji ili lakši, toliko su često označene kao trivijalne. Samim time čitatelji takvih u određenim će krugovima biti osuđivani zbog toga. Dijeljenje knjiga koje volimo čitati, pričanje o njima s drugima i uživanje u njima nikada ne bi trebalo biti nešto čega nas je sram, kakvu god knjigu odabrali.

Što ako želim odmoriti uz knjigu koja možda čak i nema nikakvo umjetničko značenje? Po čemu je to išta lošije od gledanja filmova, serija, slušanja glazbe i svih drugih načina na koje se ljudi opuštaju, a koji najčešće nisu ni blizu toliko osuđivani?

Ne znam koliko ste se s ovom temom već susretali. Možda će nekima biti novost – ali ja redovito slušam i čitam kako se osuđuju čitatelji zabavne literature, a kako se dobre autore naziva trivijalnima i njihovim se knjigama oduzima umjetnička vrijednost samo zato što nisu Krleža. Sudeći po anketi i odgovorima koje sam dobila od nekih od vas, vidim i da nisam jedina.

Ako me pratite možda znate da studiram kroatistiku, a zbog toga se ponekad osjećam kao da bi me trebala zanimati samo visoka književnost. Štoviše, očekuje se da i pišem takvu.

Jedno sam se vrijeme doista osjećala izgubljeno u ovim pojmovima, uplašena podijeliti išta što sam napisala jer sam se osjećala kao da nije dovoljno dobro. S vremenom sam definirala svoj stil, priče kakve volim pisati i zaključila da mi je sasvim u redu činjenica da pišem zabavnu literaturu. To je nešto u čemu uživam – kako u pisanju, tako i u čitanju. 

Ono što želim reći je: nemojte se sramiti, niste manje vrijedni ako vas visoka književnost ne privlači. Ja sam jedna od onih koje vole čitati i jedno i drugo, ovisno o mome raspoloženju, ali i dalje mi je bilo teško pokrenuti ovaj blog i pisati pretežno o zabavnoj književnosti. Davno me je to prestalo zamarati, ali znam da mnoge nije. 

Čitajte jer to volite, čitajte što volite i nemojte osuđivati druge ako ne vole iste knjige kao i vi.

^1,2 Definicije preuzete sa stranice: enciklopedija.hr