U prvih nekoliko razreda osnovne škole čitanje, pa samim time i pisanje, je meni predstavljalo nešto dosadno i doživljavala sam to kao neku prisilu. Ako ignoriramo činjenicu da sam prije nego sam krenula u školu, još dok sam neka slova pisala naopačke, ispisala (i iscrtala) cijelu bilježnicu o „Pustolovinama vile Pretty“  (naslov koji je nastao po slici i tekstu sa same bilježnice), ne mogu reći da sam prije otprilike sedmog razreda pisala išta više.

U jednom sam trenutku pisala blog – u mlađim godinama o crtićima, a kasnije, u vrijeme kada su svi moji vršnjaci, pa i ja, čitali OK! i Teen, sam počela pisati o modi o kojoj nisam znala ništa, filmovima koje sam pratila i glazbi koju sam slušala. Sve je to bilo pod pseudonimom, a u jednom sam periodu i prestala. Iako to sve je bilo vezano za pisanje, osim lektira nisam uzimala knjigu u ruke, a lektire me nisu privlačile.

Dok nisam pročitala prvu knjigu koja ne spada u lektire nisam zavoljela čitanje, ali jednom kada jesam, nisam mogla prestati. Uvukla sam se u svaku knjigu koji sam pročitala, živjela tisuće svjetova i to je za mene bilo nešto potpuno novo. To je možda i bio period u kojem sam, s obzirom na količinu vremena kojeg sam imala, najviše čitala.

Čuvena prva knjiga bila je Sumrak, serijal koji mi se sada ne sviđa. Međutim, u tim su me se godinama ovakve priče puno više dojmile nego lektire koje su često bile „stare i dosadne“. Zato je moj stav sada, kada razmišljam o svemu tome, da i u lektire trebamo uvesti ponešto modernijih priča koje će djeci biti zanimljivije i koje neće osjećati kao prisilu. No, to je tema za drugi post.

Uglavnom, kada počnete čitati, mislite da možete odmah i napisati nešto jako jako dobro, jer koliko teško može biti? Staviš nekoliko rečenica između navodnika, daš ime i opis nekoliko likova i evo ga!

Spomenula sam da sam i prije piskarala nešto po bilježnicama, ali nikada do tada nisam upalila računalo i pisala s ciljem da napišem roman, u poglavljima i sve što ide s tim. Prva priča s kojom sam nadošla bila je o djevojci koja dobiva magičnu narukvicu, a kasnije se ispostavi da je čarobnica. Bila je tu i ljubavna priča i svašta nešto što bi možda i imali neki potencijal, ali o samoj kvaliteti neću ni govoriti. Naravno, u tome trenutku sam mislila da je priča stvarno odlična, što je dovelo i do objavljivanja poglavlja po poglavlja na internetu.

Kako sam s vremenom počela dijeliti svoje pisanje (koliko god loše tada bilo), uključila sam se i u razne književne grupe i stranice, te je iznenađujuće velik broj ljudi čitao moje radove. To mi je davalo vjetar u leđa jer sam izbacivala poglavlja i odmah pisala nova za čitatelje koji su ih nestrpljivo čekali.

S godinama mi je pisanje napredovalo, a ideje postajale sve originalnije – s Facebooka sam prešla na Wattpad, u međuvremenu i objavila prvi roman. Imala sam nekoliko promocija u nekoliko gradova i negdje u tom trenutku je većina mojih vršnjaka saznala da pišem. S petnaest godina još uvijek nisam bila dovoljno samouvjerena da se sama promoviram i većinom nisam puno pričala o tome. Nakon prvog romana uslijedilo je nekoliko godina pisanja u anonimnosti dok nisam odlučila napisati roman na engleskom i objaviti ga, a zatim i još jedan na hrvatskom.

Ono što ja smatram porukom svega ovoga je činjenica da sam ljubav prema pisanju razvila iz ljubavi prema čitanju, što je po meni logičan slijed događanja. A ljubav prema čitanju razvila sam tek kada sam imala slobodu sama odabrati i pročitati knjigu umjesto da mi ju netko nametne.