„Pisanje se ne može naučiti, s talentom se rađa“ rečenica je koja uvijek pokrene rasprave oko ovakvih tema i koju doista smatram istinitom – talent se ne može naučiti. Ali, a tu dolazimo do onoga što želim obznaniti u ovome postu, a to je činjenica da se talent svakako može izbrusiti.
Ovu poruku želim uputiti svim mladim piscima, svima koji tek počinju pisati, ali isto tako i svima onima koji se već godinama skrivaju iza pseudonima
Bio je mrtav.
Rachelle je znala da nikada neće zaboraviti zvuk kiše koja udara na prozor dok je kroz njega promatrala ljude obučene u crno. Prije nego su ga poljubile suze koje je oblak ispuštao bio je savršeno čist; gotovo kao da je mogla proći kroz njega.
Unatoč kiši, poželjela je biti tamo, s ljudima u crnom. Ipak, osmogodišnje princeze nisu trebale prisustvovati sahranama, čak i kada se radilo o njihovu ocu. Barem je čula odrasle da tako šapuću.
Reći će vam da se ne morate mijenjati i da ste savršeni onakvi kakvi jeste, a za neke je to sigurno i istina. Za mene nije bila. Nisam bila zadovoljna svojim tijelom, svojim ponašanjem, pa i mišljenju o samoj sebi. Bila sam previše stidljiva i povučena i imala sam užasan strah od javnih nastupa. Kada sam počela, korak po korak raditi na sebi, shvatila sam da je veliki dio te mržnje nestajao i da se predodžba o meni samoj promijenila. I tu dolazim do onog čuvenog klišeja – ako želiš da te drugi vole, nauči prvo voljeti sebe. Ali, ciljaj da budeš bolji. Ne zbog drugih, zbog sebe.
Hajde, priznajte si. Koliko ste puta rekli ono čuveno počet-ću-sutra? Pa se sutra pretvori u počet ću idući tjedan, idući mjesec, iduću godinu. I onda novi brojevi pokucaju na vrata i prvog siječnja svi magično postajemo potpuno novi, bolji ljudi. Da, baš.
Dosta vas vjerojatno već ima povelike popise knjiga za pročitati ovaj mjesec, ali dopustite mi da vam dodam još koju na listu. Ovo su samo
Bi li radije…
Čitala samo trilogije ili samo knjige koje nemaju nastavke?
Iako često nastavci znaju uništiti knjigu, odlučujem se za trilogije. Jedna knjiga, ako je dobro napisana, mi jednostavno najčešće nije dosta. Kada se zaljubim u neki svijet i neke likove želim čitati o tome koliko god mogu. Još uvijek čekam nastavke određenih serijala, a za neke knjige još uvijek žalim što nemaju nastavke.
Većini autora njihovi likovi prirastu srcu. Stvorite osobu, date joj ime, odredite kako se ponaša, što voli, kako se oblači, kakve snove i kakva nadanja ima. Dok neki grade svoje likove u procesu pisanja, ja sam od onih koji voli sama sebi posložiti karakterizacije glavnih likova, a tek onda krenuti na samu radnju. U ovome mi procesu fizički opis igra najmanju ulogu, iako glavnu ideju najčešće dobijem odmah kad i ideju za samu radnju.
Gužva tolika da se ne vidi ni pod, nepodnošljiva vrućina i tisuće i tisuće knjiga; Dobrodošli na Interliber, najveći sajam knjiga u Hrvatskoj. Unatoč neizbježnim nedostatcima, ovaj je sajam stvarno nešto na što se svakom knjigoljupcu isplati otići – ako ne zbog popusta, zbog činjenice da će naći toliko knjiga na jednome mjestu, a usput i poslušati razne promocije ako to želi.
Tako sam i ja već ne znam koju godinu za redom kupila kartu za Zagreb, sjela u jutarnji bus i provela subotu i nedjelju na sajmu. Iako zbog budžeta nisam uzela sve što sam planirala (a kupila sam nešto što uopće nije bilo na popisu), poprilično sam zadovoljna rezultatom.
Postoje trenutci u životu u kojima i najjači od nas posustaju, a kako onda mi ostali ne bi? Ustali smo se već i previše puta i uvijek za taj jedan mislimo da je zadnji, da više ne možemo. Tada se osjećamo potpuno usamljeni i napušteni, baš kao da se cijeli svijet okomio na nas i kao da nitko ne vjeruje u naš uspjeh. Upravo su ti trenutci ključni za naš put, jer oni su ti koji određuju tko će nastaviti, a tko posustati. Oni su tu da nam pokažu koliko smo zapravo snažni i što sve možemo pretrpjeti.
Copyright © 2022 Andrea Tomić