„Pisanje se ne može naučiti, s talentom se rađa“  rečenica je koja uvijek pokrene rasprave oko ovakvih tema i koju doista smatram istinitom – talent se ne može naučiti. Ali, a tu dolazimo do onoga što želim obznaniti u ovome postu, a to je činjenica da se talent svakako može izbrusiti.

Neki od nas rođeni su s boljom sposobnosti da pjevaju, sviraju, crtaju, pišu. Jako malo ljudi, ipak, prvi puta napravi potez kistom i odmah stvori remek djelo. Kako bih najbolje dočarala ono o čemu želim pisati u ovome postu, dat ću vam ulomak iz jednog od svojih starijih tekstova, a zatim jedan ulomak iz novijeg teksta. Napominjem i da nisam odabrala baš najgori i najstariji citat, ali isto tako nisam tražila najbolji kada sam birala noviji citat.

„Zrake sunca prošle su kroz prozor i probudile me. Protrljala sam oči i polako ustala iz kreveta. Rastegnula sam se i zijevnula, a zatim obukla običnu majicu i traperice. Otišla sam u kupatilo i pogledala svoj izraz u zrcalu. Moja čokoladno smeđa kosa bila je raščupana od spavanja. Prošla sam češljem kroz nju dosta puta, tako da je izgledala uredno. Nasmiješila sam se. Moja valovita kosa većinom je izgledala obično, iako bi se nekada pojavili crveni pramenovi. Nisam znala zašto je to, ali mi se sviđalo. Ipak, morala sam to prikriti jer bi još netko pomislio da je luda.”

 Ne znam ni odakle počnem govoriti o svim stvarima koje su u ovom ulomku pogrešne. Osim što rečenice uopće ne teku, neke rečenice uopće nemaju ni smisla i čak sam se i ja, koja je ovo jednom davno i napisala, pitala ono čuveno što je pisac htio reći nakon što sam pročitala posljednju rečenicu ulomka. Kroz ostatak poglavlja dala sam naslutiti sve što će se događati u idućih nekoliko dajući gotovo sve informacije odjednom. Opis glavne junakinje je štur i ubačen previše naglo na način na koji su u vrijeme kada sam napisala poglavlje svi opisivali svoje glavne junake – dok se promatraju u zrcalo.

Dosta stvari koje sada znam iskritizirati u svome pisanju su poprilično objektivne i naučene kroz godine pisanja. Rečenice mi sada teku puno prirodnije i razvila sam malo osobniji stil, iako još uvijek nađem tisuću stvari koje bih promijenila sa svakim čitanjem.

Čisto usporedbe radi, dajem vam i jedan od novijih primjera.

„Volio je taj grad, skupa sa svim praznim limenkama i svakom ružnom reklamom, sa svakim pijanim šankerom i svakom svojom pukotinom. Sa svakom razbijenom čašom i svakom krhotinom stakla. Znao je, još kada je prvi put prošetao njegovim ulicama, da želi da taj grad bude njegov. Često bi se našao kako se zamišlja vođom grada kojeg je smatrao slomljenim; kako i ne bi bio slomljen, kada je viđao njegove komadiće na svakome mjestu? Slomljeni ljudi, slomljene ulice i slomljeni snovi svih onih konobara s velikim snovima i svih onih uličnih pjevačica koje su zamišljale kako pjevaju na ogromnoj pozornici. Mislio je, jednom, kako će on popraviti taj grad. Sada se zamišljao kako vlada njime; kako vlada svim tim slomljenim ljudima i kako svi znaju za Nick Ravena, vođu najozloglašenije bande u gradu.

Često bi, tako, on živio u svijetu mašte; gdje je on i samo on bio gospodar svega. Sanjario bi o uspavanome gradu u kojemu je jedini stanovnik bio on i ponekad je poželio imati druge uz sebe. Poželio je probuditi sve one uspavane i dati im do znanja da je on sada glavni. Htio je da pišu o njemu. Da svi znaju da nije gradonačelnik taj koji vlada ovim gradom, već Gavrani s njim na čelu.“

Možda vam ova dva primjera ne mogu dovoljno dobro pokazati ono što želim reći, jer nije stvar samo u stilskoj promjeni, već i u načinu na koji sam naučila informacije davati postepeno i kroz nekoliko poglavlja i koliko sam više prostora dala razliku likova te mnogim drugim komponentama. I tko zna, možda vam jednog dana ovaj noviji odlomak objavim kao primjer nečeg lošeg i starijeg, jer znam da imam još puno za napredovati.

Što god mislili o odlomcima, poanta je ista; netko doista može pisati godinama i ostati na istome, ili učiti pisati bez ikakva talenta pa neće imati puno svrhe. Ipak, mnoge se stvari i kod pisanja, baš kao i kod sviranja, slikanja i ostalih talenata daju naučiti i uvježbati.

Učestalim pisanjem i čitanjem postajemo bolji u pisanju. Riječi nam s vremenom teku prirodnije, bolje. Postajemo svjesni i nekih stvari oko sebe i, htjeli mi to ili ne, pratimo barem neke već određene obrasce, poput činjenice da izbjegavamo već rečeno, da se trudimo što jače okarakterizirati naše likove itd.

A slažete li se s time ili ne, gramatika i pravopis također igraju veliku ulogu. Ne kažem da jedan pisac mora automatski biti i stručnjak za jezik, za to postoje lektori, ali mislim da neka osnovna pravila svi moraju znati, posebno kada su u pitanju nelektorirani tekstovi objavljivani po internetskim platformama. Ja znam da nekome to ne igra veliku ulogu, ali ja ne mogu čitati tekst koji je nepregledan, sve je u jednome redu i dijalozi nisu odvojeni, ili je pak u njemu previše očitih gramatičkih pogrešaka, no ovo je već tema za drugi post.

Ono što želim reći je da svi možemo napredovati ako se dovoljno potrudimo umjesto da odustanemo prvi put kada nam netko kaže da nismo dovoljno dobri ili nas upozori na pogrešku. Problem je i što neki jednostavno ne žele, smatraju da su već izbrusili talent i da više ne mogu napredovati. Ja kažem da mogu ako to žele. Čitajte, pišite, ali i nemojte se bojati tražiti savjete ako će vam pomoći. Oni koji misle da nemaju više ništa za naučiti su u krivu, jer uvijek ima prostora za napredovanje.

Nemojte me krivo shvatiti svime ovime; pisanje je svakako nešto što dolazi iz srca. Ako nemate barem neki osjećaj za to, ne postoje pravila koja vam mogu pomoći. Gramatički i formalno može biti savršeno, ali to je sve.

Još je jedna bitna stvar iskustvo, jer tek kada neke stvari iskusimo na vlastitoj koži, možemo ih napisati. Teško je pisati o slomljenu srcu ako ga nikada nisi slomio i o dubokoj tuzi ako takvu nisu iskusio. Ne možeš pisati o vođenju ljubavi i poljupcima ako o njima znaš samo iz drugih knjiga jer ni one nisu uvijek realne, jer tada će to više biti imitacija nego nešto što je čisto vaše. Neke nas stvari promijene i samo zato što smo u jednom periodu pisali loše, ne znači da ćemo uvijek.

Ovaj sam post odlučila napisati nakon što sam vidjela da brojni mladi ne vjeruju u svoje pisanje te s vremenom i odustanu jer se uspoređuju s već poznatim i izgrađenim imenima. Naravno da ne možete u startu pisati kao oni, jer ni oni sami nisu uvijek tako pisali. Moja poruka svima vama je; pišite. Pričajte nam iz srca i pustite da riječi teku onako kako vam padnu napamet. Vjerujte mi, napredovat ćete.