Godina se naglo približila kraju i neko sam vrijeme tako samo buljila u kalendar, a zatim i pregledala ovogodišnje fotografije, pokušavajući se sjetiti što se uopće 2018. i dogodilo. Isprva mi se činilo kao da bih dvanaest mjeseci mogla strpati u mjesec ili dva, ali u ovoj se godini ipak zaista dogodilo dosta toga dobroga – a važnije za ovaj post, pročitala sam dosta toga dobroga.

Početak moje čitateljske godine bio je obećavajuć i misila sam da ću pročitati i više knjiga nego što sam planirala. Međutim, tada su obaveze krenule i moje se čitanje naglo moralo usporiti. Ne računajući knjige koje sam pročitala za faks (osim onih koje sam sama htjela pročitati, od planiranih 50 knjiga pročitala sam 45, a to je broj s kojima sam i više nego zadovoljna jer se u tom broju krije jako puno fantastičnih naslova.

Sa knjigama koje čitam postajem sve više izbirljiva jer ih ima toliko koje želim pročitati i ne želim više trošiti vrijeme na one koje mi se ne sviđaju, tako da sam od mnogih i odustala negdje na pola.

Ova je godina također bila ponovi zaokret prema fantasy knjigama, koje dugo vremena nisam čitala jer me ni jedna nije dovoljno privukla. Pa, barem do knjige koja stoji prva u favoritima.

Prije nego se bacim na sam popis napomenut ću još samo da sam za svaku od ovih knjiga već napisala dulji ili kraći osvrt (link svakog ostavit ću u postu) pa ako pratite ovaj blog već neko vrijeme, vjerujem da ste o ovim knjigama od mene već i čuli.

Dakle, moji favoriti (i još pokoja knjiga koju vrijedi spomenuti) ove godine, redom kako sam ih čitala:

1. Sarah J. Maas – A Court of Mist and Fury

Cijeli sam ovaj serijal pročitala ove godine – a navodim drugu jer mi je najdraža (i puno bolja nego prva), iako su me sve oduševile.

Godina je započela u duhu ovih romana i ostavili su trag na sve ostale pročitane knjige. Znam da malo kasnim za svima jer sam o ovim knjigama jako dugo slušala jako puno, a nikada me nisu privlačile dovoljno da ih uzmem – i nikada se nisam toliko prevarila u vezi knjiga!

O ovim ste knjigama sigurno čuli i hvalospjeve i oštre kritike. Mene je sama radnja ugodno iznenadila, nastavci šalju bitnu poruku, glavna je junakinja snažna – definitivno ima svojih prednosti i mana, ali se razvija kroz roman, baš kao i mnogi drugi likovi. Svijet u kojemu je priča smještena je posebno originalan, jako kreativan i uvukao me u faerie fantasy žanr. Ima puno likova i svi su jako dobro razvijeni i dato im je dosta prostora, a dojmio me se i stil pisanja – posebno kada su u pitanju bile određene scene.

Uz sve to, ono što je mene dobilo – i što me, moram priznati, uvijek dobije u knjigama – je ljubavna priča između glavnih likova. Ona nije centar radnje, ali je bitan dio radnje i moram reći da je ovo ujedno jedna od najboljih novijih ljubavih priča koje sam pročitala (uz priču o Jamieu i Claire iz Tuđinke).

Prvi dio, A Court of Thorns and Roses, inspiriran je ponajviše pričom o Ljepoticom i zvijeri, a dijelom i pričom o Hadu i Persephone. Napisala sam tri recenzije – za prvi dio, za druga dva i za četvrti. Ako vas zanima više o ovim knjigama, preporučujem vam da ih pročitate.

Treba spomenuti i: Nathan Filler – Šok od pada

Iskreno ću reći da sam se dvoumila hoću li ovu knjigu uvrstiti u favorite ili ne jer možda me se nije dojmila baš koliko su i neke druge na listi, posebno kada su se dojmovi slegli i kada sam više razmislila o njoj, ali definitivno me iznenadila i privukla. Zbog toga ona ne ide u pet favorita koje vam nabrajam, ali svakako je jedna od boljih koje sam pročitala ove godine.

Nemojte me pogrešno shvatiti – knjiga je stvarno dobra. Stil je specifičan, lagan i baš onakav kakve ja volim. Knjiga je uz to jako emotivna i brzo se čita – ja sam ju pročitala bez ikakve pauze, u jednome danu. Uz sve to, prepuna je divnih misli rečenih na poseban način, čak i kada je u pitanju neka misao potpuno banalna.

Autor se posvećuje i grafičkom oblikovanju knjige, pa tako imate nekoliko ilustracija ukomponirane u radnju i dijelove koji kao da su napisani pisaćom mašinom jer je i sam pripovjedač u tom trenutku tipkao preko nje. Tu odmah moram reći i da je pripovjedač užasno zanimljiv i približen nama, a dok čitate stvarno imate dojam kao da se baš taj lik obraća upravo vama.

Ako vas zanima više o radnji te moje mišljenje malo opširnije, recenzija ove knjige je također na blogu.

2. Stephanie Garber – Legendary

Volim, volim, užasno volim Stephanie Garber. Ovu knjigu sam čekala od kada sam se zaljubila u prvi dio, Caraval, a ne mogu dočekati treći.

Od svih knjiga u ovome postu, ova me se stilski najviše dojmila – svaka od izdvojenih knjiga ima specifičan stil – kod nekih je originalnost u njihovoj jednostavnosti i surovosti, a kod Stephanie Garber stvar je malo drugačija. Njezine rečenice su predivno ukrašene i gotovo nalikuju na poeziju te vam zbog toga savršeno dobro pokazuju taj magičan i misteriozan svijet Caravala.

U knjizi se pojavljuju i stari likovi čija se priča nadopunjuje, ali susrećemo i nove – jednako intrigantne, a možda još više tajanstvene.

Kraj je fantastičan, kreativan i… nedorečen.

A najgore od svega je što sada treba čekati nastavak, još jednom.

Dulja recenzija na blogu, baš kao i recenzija prvog dijela.

3. John Green – Nikad kraja kornjačama

Ova knjiga je definitivno neočekivani favorit.

Greenove sam knjige čitala i bile su mi zanimljive, ali ni jedna mi se nije svidjela ni blizu koliko je upravo ova.

Kroz veo misterije i ljubavnu priču, Green nam zapravo prikazuje djevojku koja pati od mentalne bolesti i, po meni, vrlo vjerno prikazuje sve misli koje joj prolaze kroz glavu – koje, možda, racionalno nemaju smisla, ali pokazuje upravo to – da mentalne bolesti nemaju uvijek smisla, da se ponekad sve može činiti savršeno, ali u našoj glavi i dalje nije.

Azini „dijalozi“ sama sa sobom, njezine misli o svijetu oko nas i njezine rasprave sa Davisom po meni su svakako vrijedne čitanja, a ovo je i jedina knjiga na popisu za koju nisam još pisala recenziju – ali možete ju očekivati uskoro.

4. Milan Kundera – Nepodnošljiva lakoća postojanja

Ovu sam knjigu uzela u ruke jer mi ju je preporučila prijateljica koja stvarno ima dobar ukus – ali, neću vam lagati, poslušala sam ju jer je obećala da će pročitati knjigu po mom odabiru zauzvrat.

I užasno mi je drago da jesam.

Ostavila sam sve knjige po strani i dala sam mjesta ovoj priči koja je zapravo neko vrijeme čekala svoj red i bilo je krajnje vrijeme da ga preskoči. Kundera me dobio na prvo poglavlje.

Njegova su poglavlja kratka, nema puno dijaloga, ali radnja je i dalje užasno zanimljiva. Također, spomenula sam da je svaka od knjiga navedenih u ovome postu pisana različitim, ali u svakom slučaju briljantnim stilom – a ova se posebno ističe. Pročitala sam knjigu prije nekoliko mjeseci, ali još uvijek nemam riječi kojima mogu smisleno opisati Kunderin stil i objasniti koliko mi se svidio i zašto.

Mnogi u knjigama traže dinamičnu radnju, često popraćenu puno dijaloga – kod Kundere nije naglasak na tome, a opet vas bez problema dobije i ne možete prestati čitati. Ja nikada nisam bila od ljudi koji radnji i dijalozima daju prednost (ako ste kojim slučajem čitali i moje knjige, to vam je jasno) pa me posebno oduševilo što netko s toliko malo razgovora i relativno trivijalnom radnjom može napisati tako posebnu knjigu.

Treba spomenuti i: Rosamund Hodge – Crimson Bound

Prije ove knjige pročitala sam druge dvije knjige koje je autorica napisala i nisu mi bile loše, ali Crimson Bound puno je puno bolja. Roman je baziran na bajci o Crvenkapici.

Knjiga je puno više nego što njezin opis daje naslutiti i sada, kada sam ponovo čitala ovaj opis, shvatila sam koliko se knjiga razlikuje od njega i kako u njoj nije dobro opisan svijet koji je autorica izgradila – a sam taj svijet jedan je od stvari koje su se meni najviše svidjele u ovoj knjizi.

Hodge nas uvodi u svijet pun mračne magije i priču o šumi u kojoj se nalaze mračna stvorenja, a s jednim od njih se naša junakinja susreće već na samome početku. Užasno mi se svidjelo što, za razliku od svih drugih prepričavanja ove bajke na koja sam naletjela, ovoga puta naš „vuk“ nije zapravo prikazan kao vukodlak. Autorica je ovdje stavila naglasak na njegovu tamu i prepredenost, a ne na sam prikaz našega negativca upravo kao vuka. A kako je prikazan i što sve nudi ovaj svijet koji je autorica stvorila ostavit ću na vama jer vam ne želim pokvariti doživljaj.

Dulju recenziju pročitajte na blogu.

5. Sarah J. Maas – Kingdom of Ash

Ne znam više što reći o ovoj knjizi, a da ne ponavljam da sam oduševljena.

Kingdom of Ash posljednji je dio serijala Throne of Glass (Prijestolje od stakla) u koji sam se zaljubila prošle godine, a čiji sam kraj napokon pročitala kada je izašao krajem listopada. Taj je posljednji dio po meni jedna odlična završnica stvarno jakog fantasy serijala, sa dobro razrađenim likovima – kojih stvarno ima dosta, a opet je svatko od njih dostojno karakteriziran, odlično osmišljenim svijetom, puno magije, zapleta i, naravno, s epskom bitkom na kraju.

Maas doživljava dosta kriticizma za svoje romane, ponajviše zbog glavnih ženskih likova, ali ja mislim da ona predstavlja jake žene koje definitivno imaju svoje mane, ali čiji je napredak kroz knjige ogroman – a tko god je pročitao samo prvu knjigu jednog od njena dva serijala nema pravo glasa, jer nastavci su neusporedivi – svaki je bolji od prethodnog.

Ako ste upoznati sa serijalom, recenziju ove knjige pročitajte na blogu. Ako niste do sada naletili na nju – što čekate?

Uz nabrojane favorite, spomenut ću još i knjige The Wish Granter i Heartless, koje možda nisu ušle u favorite, ali definitivno uz Šok od pada i Crimson Bound.

 

Što se knjiga koje mi se nisu svidjele tiče – moram priznati da ih nije bilo puno. Ponovo napominjem, to nije zato što mi se većina knjiga svidi (to stvarno nije slučaj), već zato što sam od mnogih koje me nisu dobile odustala i, s obzirom da ih nisam završila, ne bih ih htjela spomenuti. Zato sam izdvojila tri knjige koje se meni osobno nisu svidjele i o kojima ću napisati samo nekoliko rečenica.

1. Karen Marie Moning: Highlander – Ljubav izvan vremena

Iskreno, uopće ne znam zašto sam odlučila pročitati ovu knjigu. Pročitala sam nekoliko dobrih recenzija, a i radnja me podsjetila na priču iz Tuđinke – djevojka koja je vraćena u prošlost u Škotsku te upoznaje zgodnog highlandera. Sličnosti su tu stale i Tuđinka je tisuću puta bolja knjiga (mislim da ih ne bih ni trebala uspoređivati) – puna  je povijesnih činjenica, snažnih likova, radnja je dobro razrađena i tako dalje.

Ova je knjiga u najbolju ruku dosadna i plitka. Povijesni dio činio mi se potpuno nerazrađen i knjiga se fokusirala samo na na romansu između dva glavna lika koja se meni činila potpuno isforsirana i neprirodna. Mislim da je cijela radnja ove knjige vidljiva iz jednog paragrafa opisa:

Diljem kraljevstva zvali su ga Jastreb, a bio je legendarni ratnik na bojnome polju i neodoljivi osvajač u postelji. Nijedna ga žena nije mogla odbiti, ali nijedna mu žena nikad nije dotaknula srce – sve dok osvetoljubivi vilenjak iz suvremenoga Seattlea u srednjovjekovnu Škotsku nije doveo Adrienne. Zarobljena u vremenu koje nije njezino, previše smiona i otvorena, Adrienne je izazov kojem grubijan iz šesnaestog stoljeća ne može odoljeti. Natjerana na brak s Jastrebom, Adrienne se zaklela da će ga zauvijek mrziti – ali njegovo će se majstorsko udvaranje okrutno poigrati s njezinim namjerama.

Kao što sam rekla – klišeji, predvidiva radnja i naglasak jedino na ljubavnoj priči, unatoč tome što je knjiga smještena u jedno užasno zanimljivo razdoblje u povijesti. Ako stavite radnju u dvadeset i prvo stoljeće, ništa se značajno neće promijeniti jer su povijesni detalji i putovanje u vrijeme jedva spomenuti. Ako vam je, ipak, u knjizi dovoljna erotika i nešto da odmorite mozak, dajte joj priliku.

2. Holly Black – The Cruel Prince

“Naravno da želim biti poput njih. Predivni su poput oštrica skovanih u nekoj božanstvenoj vatri. Živjet će vječno. A Cardan je čak još ljepši nego ostali. Mrzim ga više nego sve druge. Mrzim ga toliko da ponekad, kada pogledam u njega, jedva mogu disati.” 

Još jedna knjiga koju su svi nahvalili, a koja se meni ni malo nije svidjela – cijelo vrijeme imala sam dojam da čitam o nekoj srednjoškolskoj drami smještenoj u i ne toliko kreativan svijet vilenjaka. Bila je puna klišeja i dosadnih likova koji su, usput, predivni i besmrtni (ne da načelno imam nešto protiv takvih likova – ako autor to dobro izvede). Stil pisanja podsjetio me na dnevnik tinejdžerice koja traži pažnju – a takva se činila i glavna junakinja, Jude.

Riječ je o djevojčici kojoj su roditelji ubijeni, a njihov ubojica odvodi nju i njezine dvije sestre u svijet vilenjaka, u vilenjački dvor. Deset godina kasnije taj vilenjak postaje gotovo poput očinske figure u njezinom životu – što je sasvim logično, zar ne? Jude se očajnički pokušava uklopiti, iako je smrtnica i vilenjaci ju ne vole – te ju konstantno vrijeđaju u knjizi, a taj dio je onaj koji najviše podsjeća na srednjoškolsku dramu sa popularnim tinejdžerima koji konstantno provociraju one koji to nisu.

3. Laini Taylor – Sanjar Strange

Ova knjiga definitivno ne zaslužuje stajati uz dvije gore navedene. Radnja je jako originalna, stil pisanja je fantastičan i ima sve kvalitete koje ja inače tražim u knjizi. Međutim, osobno mi se bilo jako teško uvući u radnju, tekla je dosta sporo i nije mi bilo previše stalo ni do jednoga lika. Knjigu sam jako jako dugo čitala i jedva sam se natjerala dovršiti ju.

Možda da prije nje nisam pročitala nekoliko knjiga koje su mi oduševile pa su mi podigle standard ili da sam se uspjela natjerati i pročitati sve odjednom – ili možda jednom, ako ju odlučim ponovo pročitati. Za razliku od prve dvije koje se meni nisu svidjele, ovu bih vam svejedno preporučila – ako ništa zbog predivnog stila pisanja zbog kojeg svakako planiram pročitati i druge knjige od Laini Taylor.

Andrea Tomić

Studentica engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zaljubljenica u pisanje, čitanje, fitness, cvijeće i sve što je pastelno roze boje. Autorica tri objavljena romana i blogerica u nastajanju.

This Post Has 2 Comments

  1. Hello there 🙂 Nedavno sam otkrila tvoj blog pa eto da se malo javim ;D

    Rosamund Hodge je napisala baš odličan “serijal” retellinga i meni je osobno isto Crimson Bound bolji od prethodnika – Cruel Beauty. Nekako mi je bolje sjeo xD Ima bolju radnju i više “likeable” likove.

    Nažalost, pročitala sam i Turtles All The Way Down. Neću puno pričati o tome, ali John Green i ja jednostavno nikako ne idemo zajedno :/ Baš mi ne odgovara taj njegov stil pisanja i egzistencijalne teme. TFIOS mi je jedina njegova knjiga koja mi je zapravo bila dobra. Ali dobro, svako ima svoj ukus 😀

    Većina ljudi je ishvalila The Cruel Prince i stalno je preporučuju, a ja nikako da je pročitam. Nekako mi nije….ughh Kako objasniti XD Imam neki loš predosjećaj. Idk what it is, ali sad kad si ti rekla da ti nije baš nešto, znači da ipak nisam luda XD

    1. Slažem se, meni je Crimson Bound punoo bolji od Cruel Beauty, koja nije loša, ali nije mi ni ništa posebno. Crimson Bound ima odlično razrađen svijet i likove, bar meni 😀 😀

      Ja volim egzistencijalne teme i volim razne takve rasprave u knjigama haha, meni je baš zbog toga nekako drag njegov stil (iako mi se ne sviđaju sve njegove knjige)

      Što se The Cruel Prince tiče – iskreno sam šokirana koliko ljudi je reklo da je knjiga fantastična, ja u tom stvarno ne vidim ništa dobro, ni stilski ni u likovima ni radnji haha. Ali eto, možda nešto propuštam :’)

Odgovori

grad zvijeri

%d blogeri kao ovaj: