“Once upon a time, in a land long since burned to ash, there lived a young princess who loved her kingdom …”

Znate one knjige koje ne možete prestati čitati, ali želite se i zaustaviti jer ne želite da završe?

Ovo se meni dogodilo s ovim romanom, posljednjim nastavkom serijala Prijestolje od stakla koji je nedavno izašao, a koji sam nestrpljivo čekala još od objave sinopsisa, a zatim i naslovnice.

Prije nego što krenem pisati svoj osvrt, napominjem da prvi dio recenzije ne sadrži spoilere te ga možete pročitati, a u trenutku kada krenem s dijelom koji ih sadrži, upozorit ću sve vas koji još niste pročitali ovu knjigu.

Dakle, dio koji ne sadrži spoilere:

Ova je knjiga sve što sam očekivala od Maas u ovom finalu. Bila je puna emocija, predivna i u mnogo pogleda se dogodilo baš sve čemu sam se nadala u ovome finalu, a bez da je ispalo predividivo.

Nisam znala kako će toliko nerazrješenih priča i toliko likova stati u jednu (iako dugačku) knjigu, a bez da netko ne dobije dovoljno prostora, ali Maas je to savršeno izvela, balansirajući između nekoliko perspektiva. Osim perspektive Aelin ili Rowana, posebno sam uživala u Dorianovim poglavljima. On mi je još od prve knjige jedan od najdražih likova, ali me njegov napredak oduševio, kao i odnos između njega i Manon kroz cijelu knjigu.

“All he had was an unmarked grave for a healer no one would remember, a broken empire, and a shattered castle.”

Svaki se detalj na kraju savršeno poklopio, a još sam više iznenađena kada sagledam cijeli serijal.

Moram priznati, neke su mi knjige u serijalu bile draže od ostalih. Kada se, primjerice, Manon prvi put pojavila u radnju, njezina me priča nije zanimala. Ipak, na kraju je priča svakog lika ispala bitna i nije bila višak, a upravo mi je Manon postala jedan od najdražih likova. Od prve knjige – o mladoj djevojci koja je ubojica i naizgled trivijalnog ljubavnog trokuta – ova je priča postala puno, puno više.

I mislim da najviše obožavam ovu autoricu upravo zato što nikada ne očekujem njezine zaplete.

Na neka sam poglavlja, ipak, ostala ravnodušna, ali bilo je toliko scena na kojima sam gotovo zaplakala, u kojima sam se uplašila za likove i koje sam pročitala nekoliko puta jer su bile predivne i dojmovi su se trebali slegnuti. Sve se doimalo tako stvarnim i vezala sam se ne samo za glavne likove, već i za mnoge druge (a nisam ni sigurna da ih mogu nazvati sporednima).

Početak (koji sam pročitala još prije) je fantastičan – opisi Aelinog mučenja, Rowana dok ju pronalazi, sama gradnja likova i napetost koja se pojavljuje već u prvom poglavlju.

Po meni, ovo je jedna odlična završnica stvarno jakog fantasy serijala, sa dobro razrađenim likovima – kojih stvarno ima dosta, a opet je svatko od njih dostojno karakteriziran, odlično osmišljenim svijetom, puno magije, zapleta i, naravno, epske bitke na kraju.

A sada, budući da mi je jako teško pisati o dojmovima bez da zapravo pišem o svemu što se dogodilo, dolazimo do dijela sa spoilerima, pa vam predlažem da ga preskočite ako si ne želite pokvariti neke trenutke.

Dobro, ne mogu reći da je sam kraj revolucionaran ili neočekivan, ali na to ne gledam kao nešto negativno. I dalje je bilo puno stvari koje nisam očekivala tokom cijele knjige. Kao što sam već rekla, mislim da je Maas svakom liku dala dostojnu završnicu, ali budimo realni – svi smo znali da će knjiga završiti u tom duhu, pobjedom nad Erwanom na neki način.

Ono što ja, recimo, nisam očekivala je da će Aelin i Dorian izgubiti svoju magiju (ili barem većinu nje), ali mi se sviđa taj detalj. Sviđa mi se to što je ipak očito da ni jedna bitka ne može proči bez žrtava i tako mi je nešto sasvim realno, ali to ne znači da mi nije bilo užasno žao Gavriela i trineast. A kada smo kod njih – mislim da je njihov završetak bio jedan od najnapetijih i najemotivnijih dijelova knjige, zajedno sa reakcijom koju je Manon imala.

Jedina priča do koje mi nije bilo pretjerano stalo (iako mi je Lysandra odličan lik) su poglavlja između Aediona i Lysandre.

No, mogla bih analizirati svaku scenu i izdvojiti svaki citat – diplomirati na romanima ove autorice – ali ću vam sam istaknuti stvari koje sam najviše voljela u ovoj knjizi.

  • Dorian i Manon – Sve u vezi njihove priče i njihovih poglavlja, a posebno Dorianovu perspektivu. Obožavala sam njihov odnos, činjenicu da mu je Manon ponudila brak, scenu u kojoj on ipak odluči otići jer zna što brak za nju predstavlja – pa i nedorečeni kraj kojeg bih ja ipak nazvala sretni

 

  • Lord Lorcan Lochan – I to ne samo ovo zanimljivo ime, već i njegov napredak kao lika (ne samo u ovoj knjizi) te Elide koja juri i spašava ga – definitivno jedna od najnapetijih i meni omiljenih scena.

“I didn’t love her.”

 “You certainly acted like you did.” 

Lorcan snarled, “Why is that the point you keep returning to, Elide? Why is it the one thing you cannot let go of?” 

“Because I’m trying to understand. How you could come to love a monster.” 

“Why?” He pushed into her space. She didn’t balk one step. 

Indeed, her eyes were blazing as she hissed, “Because it will help me understand how I did the same.”

  • Referenca na A Court of Thorns and Roses! – Kada se spomenuo Rhys i trudna Feyre obradovala sam se i iznenadila te pročitala nekoliko puta da se uvjerim da sam dobro pročitala. Sjećam se da je Maas spomenula da se ova dva romana ne događaju u istom svemiru, ali da jesu smještena u isti multiverzum.

She passed through a world of snowcapped mountains under shining stars. Passed over one of those mountains, where a winged male stood beside a heavily pregnant female, gazing at those very stars. Fae.

They were Fae, but this was not her world.

She flung out a hand, as if she might signal them, as if they might somehow help her when she was nothing but an invisible speck of power—

The winged male, beautiful beyond reason, snapped his head toward her as she arced across his starry sky.

He lifted a hand, as if in greeting.

A blast of dark power, like a gentle summer night, slammed into her.

Not to attack—but to slow her down.

A wall, a shield, that she tore and plunged through.

But it slowed her. That winged male’s power slowed her, just enough.

Aelin vanished from his world without a whisper.

  • Naravno, odnos Aelin i Rowana

Aelin looped her arm through his. “I’m going to start a rumor about you, then. Something truly grotesque.”

He groaned. “I dread the thought of what you might come up with.”

She adopted a harsh whisper as they passed a group of human soldiers. “You flew back onto the battlefield to peck out the eyes of our enemies?” Her gasp echoed off the rock. “And ate those eyes?”

One of the soldiers tripped, the others whipping their heads to them.

Rowan pinched her shoulder. “Thank you for that.”

She inclined her head. “You’re very welcome.

  • Aelinino psihičko stanje za vrijeme i nakon mučenja, njezino pretvaranje da je sve u redu i sve što je napravila za svoj narod

 

  • Aelin koja se želi žrtvovati za Doriana i Dorian koji se želi žrtvovati za nju

 

  • Ponovni sastanak izvorne trojke – Aelin u suzama kada vidi da Chaol hoda, Dorianova reakcija na isto, njihov oproštaj na kraju – ovo je bilo nešto što sam najviše željela vidjeti u romanu i nešto što je zaokružilo serijal

  • Tihi jezik između Aelin i Fenrysa

 

  • Thirteen – Ako ste pročitali, ima li potrebe govoriti dalje?

And it was not darkness, but light—light, bright and pure as the sun on snow, that erupted from Asterin.

Light, as Asterin made the Yielding.

As the Thirteen, their broken bodies scattered around the tower in a near-circle, made the Yielding as well.

Light. They all burned with it. Radiated it.

Light that flowed from their souls, their fierce hearts as they gave themselves over to that power. Became incandescent with it.

Sve u svemu, drago mi je da sam sačekala sa svojim postom o favoritima 2018. jer ova knjiga sigurno ide mešu njih. Sarah J. Maas, ne mogu dočekati iduću knjigu – sigurna sam da će biti odlična.

“To whatever end,” he whispered.

Silver lined her eyes. “To whatever end.”

A reminder—and a vow, more sacred than the wedding oaths they’d sworn on that ship.

To walk this path together, back from the darkness of the iron coffin. To face what waited in Terrasen, ancient promises to the gods be damned.”

Knjigu pronađite u knjižarama Znanja ili naručite na Book Depositoryu.

Andrea Tomić

Studentica engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zaljubljenica u pisanje, čitanje, fitness, cvijeće i sve što je pastelno roze boje. Autorica tri objavljena romana i blogerica u nastajanju.

Odgovori

grad zvijeri

%d blogeri kao ovaj: