Ovu godinu pamtit ću kao dosta toga – kao godinu kada sam objavila roman koji planiram već nekoliko godina, kao godinu u kojoj sam se napokon počela baviti poslom u kojem uživam, kao godinu u kojoj sam se preselila s dečkom u stan, godinu punu stresa i obaveza, ali i toliko dobrih stvari koje su iz toga proizašle. Pamtit ću ju i po dobrim knjigama – iako je njihov broj znatno manji nego u prethodnoj godini.

S knjigama koje čitam postajem sve više izbirljiva i mnoge ne završim te su zato one koje sam i pročitala uglavnom one koje su mi se svidjele. Ipak, izdvojila sam samo tri – tri koje po meni najviše zaslužuju naći se na ovome mjestu. To ne znači da su neke koje nisam spomenula manje kvalitetne, ali one koje sam izdvojila priče su koje su još uvijek ostale sa mnom, o kojima ponekad mislim i stegne me u grudima i koje su me najviše dirnule – što me dovelo do zaključka da su sve tri zapravo doista tužne, ali stvarno predivne.

Jako glasno i nevjerojatno blizu – Jonathan Safran Foer

Ovu smo knjigu morali pročitati za faks, a kada mi je knjiga obaveza, a ne izbor, inače odmah imam nešto negativniji stav prema njoj. Unatoč tome, ova me je knjiga uspjela dobiti prvom rečenicom! O čemu se radi?

Dvije godine nakon što mu je otac poginuo u napadu na njujorške blizance, 11. rujna, devetogodišnji Oskar Schell u plavoj vazi u ormaru otkriva ključ. Oskar je siguran da je ključ pripadao njegovu voljenom ocu. No, u koju od 162 milijuna brava u gradu New Yorku pristaje taj komadić metala?

Tako počinje misija koja je Oskara, amaterskog izumitelja, dizajnera nakita, astrofizičara, glazbenika i pacifista, dječaka nezaustavljive znatiželje, nevjerojatno pronicava uma i bujne mašte, odvela uzduž i poprijeko najzanimljivijeg grada na svijetu i uvela u kaotične živote njegovih prijatelja, rođaka, pa i potpunih neznanaca. 

U svojoj će pustolovini Oskarove čizme još više otežati, zaradit će nekoliko ožiljaka i približiti se srcu obiteljske tajne koja se proteže gotovo pola stoljeća u prošlost. No, hoće li ga to približiti ili udaljiti od izgubljenog oca?

Osim Oskarove priče, pratimo i priču Oskarove bake i djeda koji su preživjeli savezničko bombardiranje Dresdena. Ovaj  roman tako ima tri pripovjedača – Oskara, baku i djeda. Meni osobno najdraže je bilo pratiti poglavlja djeda, muškarca koji je nakon bobmardiranja zbog traume prestao pričati. 

„I haven’t always been silent, I used to talk and talk and talk and talk, I couldn’t keep my mouth shut, the silence overtook me like a cancer, it was one of my first meals in America…“ 

Ipak, sve su tri njihove priče iznimno zanimljive za pratiti, ali još je zanimljiviji način na koji ih je Foer odlučio prikazati. Autor miješa prozu s fotografijama iz Oskarove bilježnice, ubacuje kolaže, posjetnice, odlomke iz novina i pisma te su neke stranice oblikovane na eksperimentalan način ili označene rukom, dok su neke potpuno prazne. Ništa od toga nije slučajno već savršeno prirodaje priči.

O ovoj se knjizi ne priča dovoljno, ali zaslužuje to! 

Ahilejeva pjesma – Madeline Miller 

I ova je knjiga neočekivano ušla u favorite. Vidjela sam ju još prije nekoliko godina kada je izašla, ali nije me pretjerano privukla, unatoč mojoj ljubavi prema grčkoj mitologiji. Međutim, uzela sam ju u ruke nakon Kirke i oduševila me. 

Ahilejeva pjesma vizija je epa o Trojanskom ratu, ponajviše bazirana na Ilijadi, iako prati i mnoge godine koje su prethodile ratu, dok Ilijada pokriva samo zadnju godinu rata. 

Pripovjedač romana je Patroklo, prognan u kraljevstvo Ftiju gdje je tek još jedan neželjeni dječak koji živi u sjeni kralja Peleja i njegova zlatnog sina Ahileja. Ipak, Ahilej uzima posramljenoga kraljevića pod svoju zaštitu i njih dvojica ubrzo postaju istinski prijatelji. Kako rastu i razvijaju se, učeći vještine ratovanja i liječenja, povezanost dvojice momaka postaje sve dublja unatoč neodobravanju Ahilejeve majke Tetide, okrutne morske nimfe koja prezire smrtnike.

Kad stigne glas da je Helena Spartanska oteta, grčki muževi, vezani prisegom i krvlju, kreću u opsadu Troje. Zaveden obećanjem o svojoj junačkoj slavi, Ahilej kreće s njima, a rastrgan između ljubavi i straha, Patroklo ga slijedi, obojica i ne sluteći da će godine koje slijede staviti na kušnju sve što imaju i da će sudbina od njih zahtijevati strašnu žrtvu.

Znala sam kako se odvija radnja u Ilijadi, zbog čega mi je zapravo bilo još zanimljivije pratiti autoričinu verziju istih događaja. Ako i vi znate kako Ilijada završava, od početka znate i kako će ovaj roman završiti – ali Miller je ova dva lika, Patrokla i Ahileja, toliko približila da sam se cijeli roman nadala da će kraj biti drugačiji, a u isto vrijeme me zanimalo na koji će način ona prikazati taj kraj; i nisam se razočarala.

O ovoj knjizi imam jako puno toga za reći te sam napisala odvojenu rečenicu koju možete pročitati ovdje. 

„Imenuj mi jednog junaka koji je bio sretan.“

Razmislio sam. Heraklo je sišao s uma i zaklao svoju obitelj; Tezej je izgubio mladenku i oca; Jazonovu je djecu i novu ženu umorila stara žena; Belerofont je ubio Himeru, ali je nakon pada s Pegazovih leđa ostao kljast.

„Ne možeš.“ Ustao je s tla i sjeo nagnuvši se naprijed.

„Ne mogu.“ 

 „Znam. Nikada ti ne dopuste da budeš i slavan i sretan.“ Podignuo je obrvu. „Odat ću ti jednu tajnu.“

„Reci.“ Volio sam kada je bio ovakav.

„Ja ću biti prvi.“

History is all you left me – Adam Silvera 

Ova knjiga nije prvi roman ovog autora s kojom sam se susrela. Prije nje sam pročitala i „Obojica na kraju umiru“ koji me užasno privukao zbog naslova. Ta mi se knjiga također jako svidjela i sama po sebi je dosta originalnija. Nju sam pročitala prošle godine, a ove godine sam se uhvatila i ove autorove knjige i odlučila ju slušati u audio formatu, što inače ne radim. 

Prije svega, nisam veliki ljubitelj audio knjiga, ali ovoga puta mislim da je to zapravo doprinijelo mome dojmu jer je pripovjedač bio fantastičan. Sama je priča, iako emotivna, zvučala dosta obično, ali autorov jednostavan i snažan stil pisanja i činjenica da se kroz cijelu godinu prisjećam ove knjige razlog su zbog kojeg se nalazi na ovom popisu.

Roman prati Griffina i počinje u trenutku kada se odvija sahrana njegovog bivšeg dečka, Thea: dečka koji je bio njegova prva ljubav i s kojim je ostao u dobrim odnosima – iako je Theo otišao na faks i ponovo se zaljubio. Poglavlja su isprepletena tako da prvo ide jedno nakon Theove smrti, a zatim nas Silvera vraća na njihovo upoznavanje, prvi spoj itd. Dobro, možda je radnja malo klišej, ali koja ljubavna priča i nije?

Likovi mi se kao osobe nisu uvijek sviđali, ali kao likovi su baš zbog toga fantastično prikazani – puni nedoumica i emocija od kojih često i bježe. Dirljiva priča koja uči o tuzi i pokazuje kako ona ponekad i nije patetična već potpuno realna. Zbog Adama Silvere još uvijek ponekad biram ovaj žanr knjiga; žanr za koji sam bila sigurna da sam prerasla. 

“People are complicated puzzles, always trying to piece together a complete picture, but sometimes we get it wrong and sometimes we’re left unfinished. Sometimes that’s for the best. Some pieces can’t be forced into a puzzle, or at least they shouldn’t be, because they won’t make sense.”

Favorite i najlošije knjige iz 2018. možete pročitati ovdje.