A Court of Frost and Starlight je novela čija se radnja događa nakon radnje trilogije A Court of Thorns and Roses (Dvor trnja i ruža), a prije radnje idućih romana u serijalu koje je autorica najavila. Prva tri djela jedna su cjelina te se ovaj roman/novela nadovezuje na tu radnju i govori o glavnim likovima prva tri djela – dok će nastavci pratiti druge likove.

Preporučujem vam da ne čitate recenziju ako niste pročitali prva tri dijela, jer sadrži nekoliko spoilera o prethodnim knjigama.

Ovog fantastičnog svijeta vilenjaka kojeg je Sarah J. Maas stvorila nikada mi nije dosta pa sam jedva dočekala pročitati ovaj nastavak. Odmah ću vam napomenuti da ovo zapravo tehnički i nije pravi nastavak, nema puno dinamičke radnje već je u pitanju nekoliko poglavlja koja bi trebala biti podloga idućoj knjizi (a na kraju imate i početak iduće knjige). Naravno, zbog toga mi i je nedostajalo ono nešto što sam obožavala u prva tri romana koja su puno bolja – ali to ne znači da je ovaj loš.

Kada sam počela čitati već sam točno znala da će tako biti i ne mogu reći da sam se razočarala ovom knjigom. U pitanju je jedna topla, blagdanska priča u kojoj se meni dragi likovi još malo produbljuju. I naravno – tu je puno toplih i emotivnih scena između Feyre i Rhysa, što uvijek mogu čitati.

Radnja ove priče smještena je u vrijeme zimskog solsticija. Naši si glavni junaci međusobno kupuju poklone, obnavljaju grad nakon rata protiv Hyberna, a isto tako pokušaju skrpati i slomljene komadiće sebe. To me se stvarno dojmilo jer Maas pokazuje i da nakon sretnog završetka postoji još puno rana koje trebaju zacijeliti s vremenom.

Posebno mi se svidio početak u kojem autorica, vjerojatno namjerno, vuče paralele s početkom drugog romana. Da vas podsjetim – Feyre je taman dobila Tamlina nazad, kraj je isto bio donekle sretan, a početak drugog romana dolazi nam (barem meni je) na neki način kao iznenađenje, gdje se Feyre svake noći budi, povraća i ima traume od svega što je preživjela u prethodnom romanu. Vidimo Tamlinov odnos – odnosno ignoriranje – svega toga. A tada vidimo koliko su i ona i Rhys sada još uvijek ranjeni te koliko jedno drugome pomažu prebroditi to. Još jednom, Maas ističe tu osnovnu razliku između ova dva vilenjaka. Ako još nemate knjigu, prvo poglavlje možete pročitati i ovdje.

Ovo su ulomci o kojima govorim:

A Court of Frost and Starlight:

„I still saw that moment, in my sleeping and waking dreams. How his face had looked, how his chest had not risen, how the bond between us had shredded into ribbons. I still felt it, that hollowness in my chest where the bond had been, where he had been. Even now, with that bond again flowing between us like a river of starflecked night, the echo of its vanishing lingered. Drew me from sleep; drew me from a conversation, a painting, a meal.

Rhys knew exactly why there were nights when I would cling tighter to him, why there were moments in the bright, clear sunshine that I would grip his hand. He knew, because I knew why his eyes sometimes turned distant, why he occasionally just blinked at all of us as if not quite believing it and rubbed his chest as if to ease an ache.“

A Court of Thorns and Roses

I vomited into the toilet, hugging the cool sides, trying to contain the sounds of my retching.

Moonlight leaked into the massive marble bathing room, providing the only illumination as I was quietly, thoroughly sick.

Tamlin hadn’t stirred as I’d jolted awake. And when I hadn’t been able to tell the darkness of my chamber from the endless night of Amarantha’s dungeons, when the cold sweat coating me felt like the blood of those faeries, I’d hurtled for the bathing room.

I’d been here for fifteen minutes now, waiting for the retching to subside, for the lingering tremors to spread apart and fade, like ripples in a pool.

Panting, I braced myself over the bowl, counting each breath.

…

I continued to the bed, each step heavier, harder. The sheets were now cool and dry, and I slipped in, curling my back to him, wrapping my arms around myself. His breathing was deep—even. But with my Fae ears … sometimes I wondered if I heard his breath catch, only for a heartbeat. I never had the nerve to ask if he was awake.

He never woke when the nightmares dragged me from sleep; never woke when I vomited my guts up night after night. If he knew or heard, he said nothing about it. 

Ova knjiga je dobila i loše komentare, posebno u usporedbi s prethodnim romanima. Razumijem to, jer kao što sam rekla, priča stvarno je slabija po pitanju radnje, nema nekih velikih bitaka, ljubavnih zapleta ili slično. Ipak, mislim da je to od ove priče i očekivano te je autorica to i sama napomenula.

Naglasak u priči je ovoga puta na razradi samih likova, načinu na koji se oni oporavljaju od svih teških stvari koje su preživjele i još jednom pokazuje da ni jedno „sretno do kraja života“ nije pravi kraj i da uvijek postoji još poglavlja za ispričati. Autorica se fokusira, osim na Feyre i Rhysa, na Nestu, Cassiana i ostale drage nam likove, što je još jedna stvar koju kod njezinih knjiga i inače volim.

Sve u svemu, ovo je jedna topla priča koja se brzo čita, a nedostatak radnje Maas svakako nadoknađuje emotivnim aspektom same knjige.

I još samo da kažem da mi je ova naslovnica uvjerljivo najdraža do sad. To, naravno, nikako ne utječe na priču, ali nisam mogla ne napomenuti.

Obožavatelji autorice, nadam se da ćete uživati.