Najteže mi je čitati one knjige koje započinju tragedijom.

Kada je u pitanju tužan završetak, to nekako još podnesem. Ali, kada priča započinje smrti ili nečim tužnim, raspoloženje kroz cijelu knjigu je takvo i jednostavno ne mogu prestati razmišljati o tome. Ovo mi se prvo dogodilo kada sam pročitala PS: Volim te, a početak ove knjige je veoma sličan. Naša je glavna junakinja, Diane, ostala bez muža i kćeri u prometnoj nesreći, a godinu nakon toga, još uvijek se nije ni malo oporavila. Kako bi dovela svoj život u kontrolu, donosi odluku preseliti se u maleni gradić u Irskoj, sasvim sama i usprkos protivljenju svojih roditelja.

U ovoj točki u priči počinje ljubavni zaplet kada Diane upoznaje Edwarda, njezinog susjeda i fotografa koji nije ni malo ljubazan prema njoj. Pratimo ju na njezinom putu oporavka koji nije ni malo lak i njezinom pokušaju da ponovo pronađe sreću, a možda i ljubav. A tu se onda javlja jedno od vječnih pitanja – kako preboljeti staru ljubav, i može li Diane zavoljeti ponovo?

Priča je predivna, emotivna, brzo se čita i suosjećate s glavnom junakinjom – ali je i puno drugačija nego je kratki sadržaj najavio. Nakon prvih nekoliko stranica očekivala sam turobni ton tokom cijele knjige (kao što je, više-manje, bio i u PS: Volim te s kojim sam u početku vukla poveznice) i nisam bila sigurna da sam spremna na još jednu takvu priču. Autorica je, ipak, ovu tužnu sudbinu svoje glavne junakinje uspjela ispričati malo sretnijim tonom, bez odlaska u preveliku patetiku i konstantnih podsjetnika da je njezin muž mrtav.

Moram priznati da sam nakon naslova očekivala malo drugačiju priču. Zamislila sam si djevojku koja uči biti sretna i pronalazi sreću u malim stvarima, poput dobre knjige i ukusne šalice kave. Iako nisam bila potpuno u krivu, ovo je, zapravo, jedna ljubavna priča. Isto tako to je i priča o ženi koja ponovo pokušava pronaći sebe, naučiti biti sretna sama nakon toliko godina koje je provela s mužem i kćeri i traži svoje novo mjesto u svijetu.

Kada vam se dogodi nešto ovako tragično – kada se vaš život raspadne na komadiće ispred vas u tako kratkom roku – najteže je te komadiće pokupiti i nastaviti živjeti, bez obzira što taj život više nije ono što ste za sebe prikazali. Taj težak zadatak glavna je junakinja godinu dana odlučila zanemariti te se zatvorila u sebe, prestala raditi i živjela u sjećanjima; što je, unatoč svemu, razumljivo. Usprkos tome, naša junakinja ipak odluči pokušati, odmaknuti se od svega i dati si priliku za novim početkom. Pronalazi ga u malenoj kolibici u Irskom gradiću gdje se također pokušava odmaknuti od svih.

Jer, ponekad, možda je najlakše nastaviti ako zapravo ni ne nastaviš, već počneš iznova. Prolaziti sam istim mjestima kojima si nekad prolazio s voljenom osobom, gledati u sva ta ista lica i raditi sve iste stvari možda je puno teže nego se jednostavno odlučiti na novi život. Ipak, stvari nikada nisu tako lagane, a promjena mjesta sigurno je samo jedan od mnogih koraka u preboljavanju – ili, barem, osoposobljavanju samog sebe da uopće ustaneš iz kreveta, skuhaš si nešto za pojesti, odeš na posao i slično.

Što je naša junakinja napravila, kako se naučila izboriti s tugom (i je li uopće) te je li spremna ponovo pustiti nekoga u svoje srce su odgovori koje vam ja neću otkriti – ne želim vam pokvariti doživljaj.

Reći ću još jednom da je priča emotivna i lijepa, ali u isto vrijeme i poprilično pitka i lagana za čitanje. Mislim da je odličan izbor za ponjeti na plažu, iako sam se u početku bojala da će biti previše teška za opuštanje. Lagana je, a stil je jednostavan – dio toga je čak, imala sam dojam, izgubljen u prijevodu.

Zadnja stvar koju ću reći je da sam nedavno saznala da je napisan i nastavak ove knjige, ako vas je prvi zainteresirao. Za sada još nema prijevoda, ali nadam se da ga Egmont ima u pravu. Do tada, prvi dio možete nabaviti kod njih.

Uglavnom, što čekate? Skuhajte si kavu, otvorite knjigu i… budite sretni.