Već neko vrijeme imam problema s pronalaženjem knjige koja me se posebno dojmila i mogu reći da sam ušla u neku vrstu „reading blocka“. Bilo je to i zbog nedostatka vremena i mnogočega, ali ipak je najviše zbog toga što mi ni jedna knjiga nije dovoljno privukla pažnju da malo slobodnog vremena koje sam imala utrošim na nju. A onda sam počela čitati A Court of Thorns and Roses i unatoč jednakom nedostatku vremena, pročitala sam svaku knjigu u danu ili dva.

Prije nego nastavim s recenzijom, želim napomenuti da je ovo recenzija sva tri romana, i kao takva ova verzija sadrži SPOILERE. Predlažem vam da ju ne pročitate prije nego pročitate barem prva dva romana. Mislim da ne mogu dovoljno napisati o sva tri romana ako ne spomenem neke stvari. Ako niste pročitali knjigu, a želite čuti moje mišljenje o njoj i saznati nešto više o romanima, pročitajte moju recenziju prve knjige jer ona ne sadrži spoilere.

Nakon prvog dijela sam bila oduševljena samom radnjom, načinom na koji prati Ljepoticu i zvijer, pa samim time i Tamlinom kao „zvijeri“ i njihovim odnosom. Mislila sam da ne može postati bolje od toga – a onda je. Nije mi se svidio razvoj druge knjige na početku jer sam se još držala za Feyre i Tamlina, kojeg je Mass s vremenom pretvorila gotovo u negativca.

Neočekivani zaokret

Ako čitate prvu knjigu u serijalu koji je napisala Sarah J. Mass i već postoji par za kojeg navijte, pripremite se za šok! Drugu sam knjigu počela čitati bez ikakvog znanja o njoj i nisam očekivala da će krenuti u tome smjeru. Mislila sam da je Tamlinova i Feyreina ljubav ona prava, epska i nisam uopće razmišljala što će se događati dalje.

Ako ste odlučili pročitati ovu recenziju bez da se pročitali sve knjige unatoč mome upozorenju, to znači da ste spremni na spoilere. Dakle, drugi dio počinje s Feyre i Tamlinom zaručenim. Ne znam za vas, ali ja sam očekivala lijepo vjenčanje i nastavak radnje koja se vrti oko njih dvoje i nekog novog zlikovca, ali dobila sam nešto puno bolje. Vezu između ovo dvoje Mass je brzo osudila na propast, ali ne bez objašnjenja. A tu uskače Rhys koji ju spašava od njezinih noćnih mora te joj pomaže da ponovo bude svoja, ali još puno jača.

Koliko god mi se Rhys brzo svidio (jer, mislim, pa kome ne bi?), nisam htjela misliti o tome, baš kao i Feyre, jer mi je bilo previše rano, a uz to sam i umorna od ljubavnih trokuta u pričama i junakinje koja bira između oba. Ipak, to nije ono što je Mass napravila, već je odlično i realno izvela tu radnju bez da je porekla ljubav koju su Feyre i Tamlina, ali i objasnivši da jednostavno više nisu ispravni jedno za drugo.

Žao mi je što nismo dobili malo više prilike upoznati Tamlina i žao mi je što sam ga i sama počela gledati kao negativca nakon što mi se užasno svidio u prvoj knjizi – posebno jer u prvom dijelu možda nisam uopće pridavala Rhysu pažnju koju je trebao, previše okupirana pričom koja se vrtjela oko naše Ljepotice i Zvijeri.

Prva me knjiga privukla upravo zbog prepričavanja bajke. Moglo je na tome ostati, priča dobiti sretan kraj za Feyre i Tamlina, a i dalje bi bilo predivno. Međutim, drago mi je da sam dobila priliku upoznati Rhysa.

Drugim je romanom uobičajena bajka dobila zaokret. „Princ“, junak prvog dijela, postao je negativac, a vidimo što se krije iza „sretni do kraja života“ u bajkama. Vidimo da te ljubavi iz bajke možda kasnije nisu uvijek ispravne i da možemo jako voljeti nekoga u jednom trenutku, a u drugom nas ta veza može gušiti.

Ne mogu reći da sam zamrzila Tamlina, iako znam da mnogi jesu. Jasno mi je da sve što radi on radi zbog ljubavi i straha da će izgubiti Feyre – zbog čega ju, ironično, izgubi. Jasno mi je da ljubav zna zaslijepiti i jasno mi je da se upravo to njemu dogodi. To ni pošto ne opravdava njegove postupke, ali ih objašnjava.

A sada – idemo pričati o Rhysu

Dobro, možda mi se smjer u kojem je radnja kretala nije isprva svidjela, ali to ne znači da me Rhys nije osvojio već na polovici druge. Dugo nisam pročitala tako dobro i kompleksno napisanog lika sa stoljećima prošlosti iza sebe. On je onaj tip lika koji te odmah privuče iako je prikazan kao negativac, ali on je i puno više od toga. On nije neki „loš dečko“ kojeg Feyre pretvori u dobricu, on je snažan i fantastičan lik spreman žrtvovati sve za svoju obitelj. Kada sam čitala prvi dio, mislila sam da je ljubav između Feyre i Tamlina bila ona epska, ali veza između Feyre i Rhysa bila je puno više.

Druga je knjiga meni najdraža upravo zbog tog sporog zaljubljivanja, zbog saznanja da su Feyre i Rhys „mates“ i da je on to tajio od nje jer je htio da bude sretna. Voljela sam svaku scenu između njih, svaki maleni razgovor te one poruke koje su si međusobno slali. Svega toga je previše da uopće počnem pisati.

Naravno, ne nedostaje akcije

Daleko od toga da knjigama nedostaje akcije. Svaki se detalj na kraju savršeno poklopio, a sam svijet je odlično zamišljen, baš kao i „Night Court“ i Velaris.

Osim glavnih likova, pojavljuje se i puno ostalih koji nam osvajaju srca – Cassian, Azriel, Nesta, Amren, itd. Svaki od njih ima svoju priču i nitko ne ostaje zanemaren, a mislim da je to jako teško za izvesti.

O ovim bih knjigama mogla pričati satima i ovo što je napisano je samo maleni komadić moga dojma.

Ostaje samo jedan problem – još uvijek sam pred velikim dojmom, pa mi ništa što počnem ne zadržava pažnju dovoljno.