Knjige

Kategorije

Instagram

Instagram has returned invalid data.

Razbijanje klišeja još jednim – Koliko je danas zaista bitno biti originalan?

Ono što je bitno u književnosti ovisi o epohi u kojoj se nalazimo. Kroz povijest smo prošli kroz razdoblja u kojima originalnost i vlastiti stil gotovo uopće nisu bili bitni i u kojima se težilo imitaciji već isprobanih obrazaca, pa preko razdoblja koja odbacuju sve što je staro i tradicionalno te s vremenom došli do onoga što imamo danas. Uvijek se teži biti originalan, a na riječ „kopiranje“ mnogi se odmah naježe, ali što zapravo podrazumijeva originalnost i koliko je ona danas bitna?

Prvo želim raščistiti sa samom definicijom originalnosti. Originalan je u smislu o kojemu mi govorimo (a ovo vam vadim iz rječnika) a. onaj koji je dobrih,  nesvakodnevnih odlika b. onaj koji se ističe neobičnim,  čudnim,  ali simpatičnim osobinama. Dakle, originalan je onaj koji se ističe nečime što je drugačije. A što točno čini priču drugačijom?

Većina ljudi vjerojatno će kada govori o originalnosti u romanima govoriti o samoj radnji. Međutim, ono što oni zaboravljaju ili jednostavno ne smatraju važnim je da priču čini puno više od same radnje. Jednako je bitna i psihološka karakterizacija likova, moguće i njihov razvoj kroz priču te sam stil pisanja. Bitno je da knjiga pobudi neke emocije u nama, možda da suosjećamo s likovima, da nas natjera na razmišljanje i da naučimo nešto iz nje. Ne kažem da svaka knjiga mora imati sve ove osobine, ali po meni dobra priča treba imati barem jednu kvalitetu koja ju ističe od ostalih.

Na primjer, ako inače pratite moje radove, čuli ste za moj roman na engleskom koji se zove The Storyteller. Radnja je klasična, viđena već tisuću puta, a to se nikada neću truditi poreći. Govori o robu koji je zadužen da priča priče princezi, a u međuvremenu se i zaljubi u nju. Malo zabranjene ljubavi, nešto priča i nešto akcije. Stvar je u tome da sam takvu radnju odabrala namjerno, jer sama priča govori o liku koji je pripovjedač, pa kada treba skrojiti vlastiti završetak, nailazi na prepreke.

Kroz cijelu se radnju indirektno bavim upravo tematikom klišeja i tu vam govorim o onom  razbijanju klišeja (već viđene radnje i likova) još jednom pričom s istim takvim likovima i istom takvom radnjom, ispričanu na malo drugačiji način. To je naime bio moj prvi malo duži projekt na engleskom, pa sam pozornost više pridavala stilu. Svjesna sam da mi to nije najbolji rad, ali moj plan s tom pričom nikada nije ni bio ispričati nikada ispričanu priču. Mislim da ju to ne čini automatski lošom, pa čak ni neoriginalnom.

Ono što vam ovime primjerom želim reći je da stil često može igrati puno bitniju ulogu nego sama radnja. Isto tako postoje mnogi veliki romani s trivijalnom radnjom koju su nadoknadili dobrim stilom ili jakom psihološkom karakterizacijom.

Sada kada smo to raščistili, vratit ću se na originalnost same radnje, koju bez obzira na sve što sam rekla u ovih nekoliko paragrafa mnogi i dalje smatraju okosnicom romana. U tom je pogledu danas iznimno teško biti baš potpuno originalan jer svaki autor vjerojatno misli da je sve već napisano. Stvar je u tome da nije napisano baš od tog autora i da svaki dobar autor dodaje nešto svoje u priču te je dalje vrijedna čitanja.

Danas postoje više-manje određeni žanrovi i svaku knjigu možemo svrstati u jedan ili nekoliko od tih. Uzet ću za primjer distopijske romane te nabrojati nekoliko novijih; Igre gladi, Različita, Labirint, Grimizna kraljica, Izbor. Iako ove priče jesu poprilično različite, sam žanr distopije traži da se prate neki obrasci (na primjer, mračni svijet nastao nakon neke krize u svijetu). Iako se same priče dosta razlikuju, možemo naći mnoge elemente koji su svim ovim pričama, a i mnogim drugima, zajednički.

Kada sam prvi put pročitala radnju Različite, pomislila sam da je u pitanju priča gotovo identična Igrama gladi, a u mnogim su pogledima stvarno i slične. To ne znači da je druga autorica manje originalna, već se jednostavno bavila sličnom tematikom. Ja znam da postoje oni koji su pročitali jednu, pa im je sasvim dovoljno jer im je kao da su pročitali sve takve. Postoje i oni koji baš vole neki specifičan žanr pa se vraćaju baš tim istim obrascima. Ja poštujem oboje.

U svijetu u kojemu je sve lakše objaviti svoje radove i u kojemu se tiska puno više nego ikada prije teško je napisati nešto što nije već viđeno. Znala sam misliti da je svaka priča koju smislim previše neoriginalna jer se nekada kasnije dogodi da naiđem na neki element koji je sličan nečemu u mojoj knjizi. Tek sam kasnije naučila da je to jer sam i sama razmišljala na pogrešan način.

Jednom kada sam počela pisati bez da se ograničavam bilo čime, shvatila sam da uživam u pisanju zbog načina na koje riječi teku i zbog toga što se jedna stvar može reći na sedam milijardi različitih načina. Sviđa mi se mogućnost da kontroliram svaku stavku koja se u mojoj priči događa i sviđa mi se što mogu važnost pridati čemu god ja želim. I upravo zato volim pisati.

Share on facebook
Facebook
Share on google
Google+
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn

Više objava:

Prati objave

×
×

Cart

grad zvijeri