Knjige

Kategorije

Instagram

Instagram has returned invalid data.

Nemojte se bojati svoga imena

Ovu poruku želim uputiti svim mladim piscima, svima koji tek počinju pisati, ali isto tako i svima onima koji se već godinama skrivaju iza pseudonima ili nadimaka.

Ovdje ne govorim o ljudima koji koriste pseudonime zbog toga što zvuče bolje, što im je tako bolji marketing ili slično; takvima se najčešće zna i pravo ime. To nije tema u koju planiram sada ulaziti. Ljudi o kojima danas pišem su oni koji objavljuju svoje tekstove, ali nikada pod svojim imenom.

I ja sam se donedavno skrivala između raznih naziva, od kojih je najpoznatiji bio vremenskiputnik, nadimak koji sam godinama koristila na Wattpadu dok sam objavljivala svoje tekstove tamo. Iako nadimak još uvijek tamo stoji, sada je kraj njega napisano i moje ime i prezime. Ali da, dugo sam vremena bila od onih koji žele da im se tekst pročita i koji žele čuti mišljenja i kritike drugih ljudi, ali u isto vrijeme ne žele da itko zna da su oni napisali taj tekst.

Možda mislite da niste dovoljno dobri ili da vas sredina neće prihvatiti takve. Dugo sam mislila da sam jedina u takvoj situaciji, ali onda sam upoznala toliko sličnih ljudi. Recimo, ja pišem još od osnovne škole, mjestu koje pamtim po mnogočemu lošemu. Mojim je vršnjacima tada bila dovoljno smiješna činjenica da čitam, a još da znaju i da pišem?

Nikada neću zaboraviti kolektivni školski odlazak na Interliber (a kada se ide sa školom, znate, najčešće to bude sat ili dva na sajmu knjiga, a ostatak dana u šopingu i centru Zagreba) i moju sreću kada sam izašla iz štanda Znanja s 5-6 novih knjiga u vrećici. Sjećam se zatim i komentara: „Vidi ju koliko je knjiga kupila!“ i popratnog smijeha. I možda me sada to ne dira, ali kada imaš dvanaest, trinaest godina i kada ti netko kaže da je nešto što voliš jadno, možda mu i povjeruješ.

 

Objavu prvog romana sam skrivala od svih ljudi koje sam znala, ali takve se stvari uvijek nekako pročuju. Vjerojatno ga ne bi ni objavila pod svojim imenom da izdavač nije inzistirao. Uglavnom, iznenadila me pozitivna reakcija koju sam dočekala. Iako sam sigurna da je bilo i drugačijih, nitko mi nije takvo što rekao u lice. Tada sam već krenula u srednju i malo po malo sam počela na svoje pisanje gledati kao nešto što mi pripada i kao nešto po čemu se ističem. Nešto što je dobro i čime se mogu pohvaliti, a ne od čega se moram skrivati.

Takvi su se komentari iz osnovne škole povlačili po mojoj podsvijesti dug niz godina. Dijelom je to bilo jer nikada nisam bila zadovoljna svojim tekstovima, ali većim dijelom jednostavno zato što je to u mojoj glavi ostalo kao nešto čega se treba sramiti. S vremenom sam upoznala sve više ljudi koji čitaju i kojima je činjenica da pišem baš super, a u međuvremenu sam i shvatila da mi uopće ne bi trebalo biti stalo do mišljenja drugih ljudi – posebice onakvih koji smatraju da je čitanje nešto što treba ismijavati. Možda sam shvatila to malo kasno, ali baš zato sam odlučila napisati ovaj post. Jer možda netko i razmisli o ovome, pa shvati to malo ranije.

Čak i kada sam bila dovoljno samouvjerena da objavim drugi roman, nisam odmah bila spremna na osnivanje vlastite stranice ni na pisanje bloga, iako je to bilo nešto što sam uvijek htjela. Zahvaljujući podršci koju sam dobila, ipak sam nekako upalila word i napisala taj prvi post. Pa drugi, pa treći… I evo nas ovdje, i ne toliko puno kasnije.

View this post on Instagram

🌺

A post shared by Andrea Tomić (@_andreatomic) on

Više uopće ne razmišljam kome će se svidjeti moji postovi a kome ne ili tko sad iza leđa priča „jao vidi ovu, umislila si je da je netko i nešto“. Pišem zato što to volim i zato što bez toga ne mogu. Zato što imam mišljenje i želim ga prenijeti drugima. Tko će ga pročitati i tko će što misliti više nije nešto čime se zamaram.

Još jedna stvar zbog koje sam se s određenim tekstovima dugo skrivala iza pseudonima bila je činjenica da je postojalo ljudi koji su znali ostavljati loše recenzije jer im nisam odgovarala kao osoba. Isti ti su hvalili priče koje sam pisala pod pseudonimom, odjednom oduševljeni, a bez da su znali da sam ja autorica. Zbog toga sam htjela na neki način odvojiti svoje pisanje od sebe kao osobe, a vjerojatno neki od vas isto tako razmišljaju. Reći ću vam još jednom: nemojte. Ako oni ne mogu biti objektivni u vezi takvih situacija i spremni su pljuvati po nečijem radu samo zato što im se osoba ne sviđa, to je njihov problem.

Poruka svega je; ne morate se skrivati iza pseudonima. Vaše je pisanje nešto što vas obilježava i preko čega vas ljudi mogu bolje upoznati. To je dio vas koji poklanjate drugima i ne morate ga se sramiti, jer to je nešto lijepo i vrijedno hvale, bez obzira na vaše iskustvo, talent ili bilo što drugo.

Sretno.

Share on facebook
Facebook
Share on google
Google+
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn

Više objava:

Prati objave

×
×

Cart

grad zvijeri