Sjećam se, kad sam bila mlađa, pa sam napisala svega nekoliko poglavlja priče za koju sam tada mislila da je najbolja na svijetu. Tada sam tek otkrila mogućnosti Worda i sama činjenica da mogu napisati nešto me oduševljavala. Mlada je i naivna verzija mene gotovo istog trena našla kontakt jednog ili dva izdavača i poslala im svoj roman, a zatim nestrpljivo čekala njihov odgovor. Čekala… čekala… pa sve do danas.

Kako sam odrastala, što sam više pisala i čitala sam postajala i kritičnija prema svome radu, pa sam tako dugo vremena bila u onoj fazi „ništa što napišem ne valja“. Sada sam nekako zaobišla to i iako znam da to što ja pišem i dalje treba puno napredovanja, ponosna sam na sebe jer je moje i jer napredujem sa svakom rečenicom kojom napišem. No, kakve to sve veze ima s patnjama domaćih autora?

U želji da pokažem svoje radove svijetu, počela sam se priključivati mnogim Facebook grupama i stranicama na kojima sam mogla objavljivati svoje radove, ali i tuđe. Uskoro sam otkrila i online platformu Wattpad koja je bila namijenjena upravo za to što je meni trebalo – objavljivanje svojih knjiga, poglavlje po poglavlje. Počela sam, tako, sve više i više čitati priče naših autora objavljene na Facebooku i Wattpadu.

Naučila sam nešto o čemu prije ni sama nisam previše razmišljala – da ima ogroman broj kvalitetnih hrvatskih autora čiji su radovi svakako u rangu s poznatim stranim knjigama o kojima svi pričaju. A opet, većina tih knjiga ostala je zakopana negdje na nekoj Facebook stranici, a jako je malo broj ljudi čulo za njih.

I eto, tužna je istina da se hrvatski autori jako slabo čitaju.

Uvijek postoje iznimke, naravno, i sigurna sam da mi mnogi od vas znaju nabrojati velik broj naših autora. S druge strane, za svakog poznatog autora kojeg mi nabrojite, ja vam mogu nabrojati deset onih koji to nisu unatoč svojoj kvaliteti.

Većina naših izdavačkih kuća rijetko odgovara na e-mailove koje im nepoznati autori pošalju, a ako i odgovore najčešće kažu da nisu zainteresirani i da to ne objavljuju. Jako malen broj izdavačkih kuća zapravo otvori dokument koji im je poslan, a još manji je voljan pročitati cijeli rukopis.

Naši autori zbog toga najčešće izdaju kod manjim izdavačkih kuća (kao što sam ja sa svojim prvim romanom) ili u privatnoj nakladi, a i onda malo ljudi kupuje njihove knjige. Razloga je više, ali dva koja sam našla najrelevantnijima su novci i kvaliteta. Osim što knjige domaćih autora najčešće koštaju više nego knjige koje kupite na kiosku ili u knjižari, dosta ljudi ih smatra manje kvalitetnima i radije odabire poznate knjige za koje su sigurni da su dobre.

Da, knjige naših autora doista budu skupe, pogotovo kada autor sam izdaje svoju knjigu. Osobno se još nisam okušala u samoizdavaštvu u Hrvatskoj, ali sam dosta istraživala o tome. Kada sami izdajete svoju knjigu, trebate sami i platiti sve. Morate se pobrinuti za naslovnicu, prijelom, lekturu i sve druge detalje, a čak i da to sve napravite sami, i dalje morate platiti tisak. Budući da to sve košta, naši autori nisu u stanju prodavati knjige za 20 ili 30 kuna, kao što to mogu izdavačke kuće koje tiskaju na veliko.

Unatoč mišljenju koje u mnogim krugovima prevladava, takvi autori ne dobiju svoje knjige besplatno. Najčešće po komadu moraju platiti između 40 i 70 kuna (ispravite me ako griješim, ali to su ponude koje sam ja dobila) što ovisi o dužini, kvaliteti uveza i prijeloma, itd. Logično da autor tada ne može prodavati svoju knjigu za iste novce za koje mogu veći izdavači.

Većini nas nije u cilju neka velika zarada, ali ne želimo si priuštiti ni da budemo u minusu. Razmislite, autor uloži sate i sate u pisanje, a zatim često i u druge pripreme – prijelom, lekturu, grafičku obradu, marketing, i što sve ne. I iako autori uživaju u tome što rade, to ne znači da se njihov rad može shvatiti zdravo za gotovo. Uložili su vremena kao i u svaki drugi posao, često i više, a zauzvrat dobiju samo poruke od poznanika koji odjednom očekuju da dobiju besplatan primjerak i komentare ljudi koji tvrde da im je cijena previsoka. Vjerujte mi, da mogu prodavati svoju knjigu za manje, bih.

A čak i kada obje knjige koštaju, recimo, 70 kuna, većina će i dalje odabrati strano. Toliko sam puta čula kako naši autori uopće nisu dobri i ne znaju napisati ništa kvalitetno, a nitko nije zapravo uzeo nekoliko knjiga u ruke i uvjerio se u suprotno.

Naravno, kod samoizdavanja je problem što stvarno svatko može izdati knjigu i uvijek se nađu ljudi koji su poput mene u mlađim danima uvjereni da su napisali remek djelo i sakupe dovoljno novaca da tu knjigu izdaju. Ali, dragi moji, pa loših knjiga ima i vani. Tržište je takvo da će uvijek biti loših i dobrih stvari, ali na čitatelju je da odluči koje će odabrati.

Ne pomaže nam ni činjenica da se većina naših knjiga onda ne nalazi u knjižarama, a čak sam i ja jedna od onih koji će radije posjetiti knjižaru i prevrtati knjige jednu za drugom dok ne odaberem onu koja me najviše privlači nego naručiti knjigu s interneta. A opet, možda bi se naše knjige više prodavale kada bi svi radije pročitali kratak sadržaj, a ne ime autora, odakle dolazi, pa i koliko ima godina.

I eto, stvarno se nije lako probiti kada si domaći autor. Izdavači radije izdaju strano, a čitatelji radije odabiru strano jer više vjeruju izdavačima, i tako je sve to jedan začarani krug.