Patnje domaćih autora
Processed with VSCO with hb2 preset

Patnje domaćih autora

Sjećam se, kad sam bila mlađa, pa sam napisala svega nekoliko poglavlja priče za koju sam tada mislila da je najbolja na svijetu. Tada sam tek otkrila mogućnosti Worda i sama činjenica da mogu napisati nešto me oduševljavala. Mlada je i naivna verzija mene gotovo istog trena našla kontakt jednog ili dva izdavača i poslala im svoj roman, a zatim nestrpljivo čekala njihov odgovor. Čekala… čekala… pa sve do danas.

Kako sam odrastala, što sam više pisala i čitala sam postajala i kritičnija prema svome radu, pa sam tako dugo vremena bila u onoj fazi „ništa što napišem ne valja“. Sada sam nekako zaobišla to i iako znam da to što ja pišem i dalje treba puno napredovanja, ponosna sam na sebe jer je moje i jer napredujem sa svakom rečenicom kojom napišem. No, kakve to sve veze ima s patnjama domaćih autora?

U želji da pokažem svoje radove svijetu, počela sam se priključivati mnogim Facebook grupama i stranicama na kojima sam mogla objavljivati svoje radove, ali i tuđe. Uskoro sam otkrila i online platformu Wattpad koja je bila namijenjena upravo za to što je meni trebalo – objavljivanje svojih knjiga, poglavlje po poglavlje. Počela sam, tako, sve više i više čitati priče naših autora objavljene na Facebooku i Wattpadu.

Naučila sam nešto o čemu prije ni sama nisam previše razmišljala – da ima ogroman broj kvalitetnih hrvatskih autora čiji su radovi svakako u rangu s poznatim stranim knjigama o kojima svi pričaju. A opet, većina tih knjiga ostala je zakopana negdje na nekoj Facebook stranici, a jako je malo broj ljudi čulo za njih.

I eto, tužna je istina da se hrvatski autori jako slabo čitaju.

Uvijek postoje iznimke, naravno, i sigurna sam da mi mnogi od vas znaju nabrojati velik broj naših autora. S druge strane, za svakog poznatog autora kojeg mi nabrojite, ja vam mogu nabrojati deset onih koji to nisu unatoč svojoj kvaliteti.

Većina naših izdavačkih kuća rijetko odgovara na e-mailove koje im nepoznati autori pošalju, a ako i odgovore najčešće kažu da nisu zainteresirani i da to ne objavljuju. Jako malen broj izdavačkih kuća zapravo otvori dokument koji im je poslan, a još manji je voljan pročitati cijeli rukopis.

Naši autori zbog toga najčešće izdaju kod manjim izdavačkih kuća (kao što sam ja sa svojim prvim romanom) ili u privatnoj nakladi, a i onda malo ljudi kupuje njihove knjige. Razloga je više, ali dva koja sam našla najrelevantnijima su novci i kvaliteta. Osim što knjige domaćih autora najčešće koštaju više nego knjige koje kupite na kiosku ili u knjižari, dosta ljudi ih smatra manje kvalitetnima i radije odabire poznate knjige za koje su sigurni da su dobre.

Da, knjige naših autora doista budu skupe, pogotovo kada autor sam izdaje svoju knjigu. Osobno se još nisam okušala u samoizdavaštvu u Hrvatskoj, ali sam dosta istraživala o tome. Kada sami izdajete svoju knjigu, trebate sami i platiti sve. Morate se pobrinuti za naslovnicu, prijelom, lekturu i sve druge detalje, a čak i da to sve napravite sami, i dalje morate platiti tisak. Budući da to sve košta, naši autori nisu u stanju prodavati knjige za 20 ili 30 kuna, kao što to mogu izdavačke kuće koje tiskaju na veliko.

Unatoč mišljenju koje u mnogim krugovima prevladava, takvi autori ne dobiju svoje knjige besplatno. Najčešće po komadu moraju platiti između 40 i 70 kuna (ispravite me ako griješim, ali to su ponude koje sam ja dobila) što ovisi o dužini, kvaliteti uveza i prijeloma, itd. Logično da autor tada ne može prodavati svoju knjigu za iste novce za koje mogu veći izdavači.

Većini nas nije u cilju neka velika zarada, ali ne želimo si priuštiti ni da budemo u minusu. Razmislite, autor uloži sate i sate u pisanje, a zatim često i u druge pripreme – prijelom, lekturu, grafičku obradu, marketing, i što sve ne. I iako autori uživaju u tome što rade, to ne znači da se njihov rad može shvatiti zdravo za gotovo. Uložili su vremena kao i u svaki drugi posao, često i više, a zauzvrat dobiju samo poruke od poznanika koji odjednom očekuju da dobiju besplatan primjerak i komentare ljudi koji tvrde da im je cijena previsoka. Vjerujte mi, da mogu prodavati svoju knjigu za manje, bih.

A čak i kada obje knjige koštaju, recimo, 70 kuna, većina će i dalje odabrati strano. Toliko sam puta čula kako naši autori uopće nisu dobri i ne znaju napisati ništa kvalitetno, a nitko nije zapravo uzeo nekoliko knjiga u ruke i uvjerio se u suprotno.

Naravno, kod samoizdavanja je problem što stvarno svatko može izdati knjigu i uvijek se nađu ljudi koji su poput mene u mlađim danima uvjereni da su napisali remek djelo i sakupe dovoljno novaca da tu knjigu izdaju. Ali, dragi moji, pa loših knjiga ima i vani. Tržište je takvo da će uvijek biti loših i dobrih stvari, ali na čitatelju je da odluči koje će odabrati.

Ne pomaže nam ni činjenica da se većina naših knjiga onda ne nalazi u knjižarama, a čak sam i ja jedna od onih koji će radije posjetiti knjižaru i prevrtati knjige jednu za drugom dok ne odaberem onu koja me najviše privlači nego naručiti knjigu s interneta. A opet, možda bi se naše knjige više prodavale kada bi svi radije pročitali kratak sadržaj, a ne ime autora, odakle dolazi, pa i koliko ima godina.

I eto, stvarno se nije lako probiti kada si domaći autor. Izdavači radije izdaju strano, a čitatelji radije odabiru strano jer više vjeruju izdavačima, i tako je sve to jedan začarani krug.

Andrea Tomić

Studentica engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zaljubljenica u pisanje, čitanje, fitness, cvijeće i sve što je pastelno roze boje. Autorica tri objavljena romana i blogerica u nastajanju.

Odgovori

Close Menu
%d blogeri kao ovaj: