Pisanje i objavljivanje knjiga je dugačak proces koji i nije baš lak, posebno kada tek počneš i nisi ni svjestan koliko posla ima za napraviti i nakon što završiš pisanje knjige. Tokom godina kojih se bavim pisanjem susrela sam se sa mnogim zaprekama, a o mnogim stvarima nisam ni razmišljala dok ih nisam iskusila na vlastitoj koži.

Uvukavši se u svijet izdavača, pisaca i čitatelja, naučila sam ponešto o sve tri strane.

1. Nemaju svi dobre namjere

Kada ti kao mladom autoru neki izdavač ponudi izdati knjigu, misliš da je posao gotov i da sada više ništa ne može poći po zlu. Pristaješ na svakakve ugovore dok god to znači da će tvoja knjiga ugledati svijetlo dana.

Iskustvo koje sam imala sa svojim prvim romanom gotovo me u potpunosti odgurnulo od objavljivanja romana.

Moj prvi tiskani roman nosio je naziv Okovi prošlosti i riječ je bila o povijesno-ljubavnom romanu smještenom u staru Grčku. Objavljen je 2013. kada sam imala petnaest godina. Dobila sam ponudu da mi se roman tiska u 300 primjeraka, od kojih ja dobijem 30 svojih i ništa provizije. To mi nije predstavljalo nikakav problem jer mi je u cijelom tom postupku novac imao najmanju ulogu, pa sam primjerke koje sam i dobila većinom poklanjala.

Problem je bio u tome što mog izdavača zapravo uopće nije bilo briga za kvalitetu teksta, prijeloma ili naslovnice, niti se potrudio oko ikakve reklame. Naslovnice koje mi je ponudio nisu uopće odgovarale mojem romanu pa sam naslovnicu morala tražiti sama i tada bez ikakvog znanja o dizajnu. Rečeno mi je da je lektura odrađena, a ja sam im naivno povjerovala. Kada je prvi tiskani roman došao u moje ruke uslijedilo je razočaranje jer tekst nipošto nije bio lektoriran, tisak je bio nekvalitetan, kao i sama naslovnica koja je ispala loše boje. Izdavač me vukao po promocijama za koje mi je obećan putni trošak i to sve da prodaje svoje kopije mog romana. Nije bio uložen nikakav trud u organiziranje bilo čega i sav je posao sveden na minimum, a moj je izdavač dobivao novce pozivajući tri do četiri autora na jednu promociju – a ti su autori onda pozivali svoje goste koji su činili publiku.

Naknadno sam htjela kupiti još primjeraka koje sam i platila, ali dio mi uopće nije stigao. Urednik izdavačke kuće mi je konstantno obećavao da će poslati, ali sve je uvijek kasnilo. Svoj sam dio ugovora i svoje rokove uredno poštovala, ali sam na izdavačev dio posla čekala po dva mjeseca više. Iako je stalno obećavao da će roman biti dostupan za online narudžbe, ni to se nikada nije dogodilo, pa tako moj prvi roman sada uopće nije dostupan.

2. Godine su često bitnije od sadržaja

Prva stvar koja mi je oduvijek u ovome procesu predstavljala prepreku bile su godine, posebno dok još nisam bila punoljetna. Nitko me nije shvaćao ozbiljno i nije se potrudio pročitati ni kratak sadržaj, a kamo li cijeli rukopis.

Ovdje nije bila riječ samo o meni. Uključujući se u razne književne grupe upoznala sam mnogo mladih i talentiranih ljudi koji su bili odbijani i zanemarivani zbog godina. Moja prijateljica koju sam upoznala preko jedne od takvih grupa jedne je godine bila diskvalificirana s LiDraNa (književno natjecanje za učenike osnovnih i srednjih škola) jer joj nisu vjerovali da je tekst koji je napisala zapravo njezin, a s druge strane su ju podcjenjivali na sve strane jer „nitko sa šesnaest godina ne može napisati ništa kvalitetno“. Slična je situacija bila i kod mene.

Čak i sada, kada imam dvadeset, mnogi me i dalje tretiraju poput naivnog djeteta kada je u pitanju pisanje. Već sam pisala o tome kako se hrvatski autori slabo čitaju, ali hrvatski mladi autori? Još manje. Nekoliko mi se puta dogodilo da su ljudi postepeno čitali moje priče i javljali mi dojmove usput – i sve je bilo odlično i sve su to bile riječi hvale – dok nisu došli do biografije. Tada su došli oni komentari „jao, imaš samo dvadeset godina“ i „odlična je priča, ali vidi se da ti fali iskustva“, ali bez daljnjeg obrazloženja.

Ne želim dobivati komentare poput „ovo je odlično pisanje za tvoju dob“. Želim čuti samo „ovo je odlično pisanje“ ili „ne sviđa mi se kako pišeš“, ali argumentirano nečime što nisu moje godine.

O ovoj temi imam još toliko toga za pisati, ali ostavit ću to za jedan zaseban post. Reći ću još samo da sam svoje godine oduvijek promatrala kao prednost, a ne kao nedostatak, unatoč mišljenju mnogih.

3. Svi očekuju besplatne primjerke

Ovo je jedna od onih stvari kojih nisam bila svjesna dok nisam izdala svoj prvi roman. Odjednom su svi tvoji prijatelji i odjednom ti je inboks pun poruka tipa „A gdje je moj primjerak romana?“. Većina tih ljudi nikada prije nije pokazala interes u moje pisanje, a često ni u knjige općenito.

Već sam spomenula i da autori svoje primjerke gotovo nikad ne dobivaju besplatno i najčešće ih prodaju po gotovo jednakoj cijeni po kojoj ih i dobiju, ali nitko ne razmišlja ni o tome kada očekuje svoj primjerak.

Dosta sam svojih knjiga uvijek dijelila prijateljima, obitelji i svima koji su me podupirali, ali nikada nisam očekivala da će svi drugi tako besramno tražiti svoj primjerak kada su taj dan i saznali za postojanje moje knjige. Kada je isti primjerak trebalo i kupiti nikoga više nije zanimalo.

4. Najveća podrška sam si ja sama

Nemojte me shvatiti pogrešno – uvijek sam imala i još uvijek imam ogromnu podršku od svoje obitelji, svoga dečka i bliskih prijatelja. Stvar je u tome da sam negdje u procesu objavljivanja svog drugog romana shvatila da ništa od toga ne bi bilo moguće da si sama nisam stavila u glavu da ja to mogu i da ne trebam odustati nakon prvog lošeg iskustva.

Shvatila sam da je pisanje nešto što je dio mene, što volim i čime sam se bavila još od osnovne škole. Iako sam često bila nesigurna u sebe i nisam htjela pokazati svoj rad svijetu, naučila sam priječi preko toga i s ponosom podijeliti svaki svoj tekst. Naučila sam da moje pisanje nije nešto čega se trebam sramiti i što trebam skrivati, već sposobnost da se predstavim svijetu.

Naučila sam da ni jedna od ovih prepreka nije zapravo neka prepreka jer, ako dovoljno voliš ono što radiš, naučiš se izboriti sa svakom od njih i nastaviti dalje – pa sve dok ne uspiješ!