Pripovjedač – Prolog

Pripovjedač – Prolog

Bio je mrtav.

Rachelle je znala da nikada neće zaboraviti zvuk kiše koja udara na prozor dok je kroz njega promatrala ljude obučene u crno. Prije nego su ga poljubile suze koje je oblak ispuštao bio je savršeno čist; gotovo kao da je mogla proći kroz njega.

Unatoč kiši, poželjela je biti tamo, s ljudima u crnom. Ipak, osmogodišnje princeze nisu trebale prisustvovati sahranama, čak i kada se radilo o njihovu ocu. Barem je čula odrasle da tako šapuću.

Kapljica kiše na prozoru bilo je sve manje, a misli u njezinoj glavi sve više.

Vlastite suze zamaglile su joj vid.

Prošli put kada je plakala, bilo je to zato što je njezin stariji bratić pokidao njezinu lutku kada je došao u posjetu. Ove suze bile su joj nešto novo i strano, sasvim drugačije nego bilo kakav osjećaj koji je princeza prije spoznala.

„Otac ti je otputovao“, rekla joj je majka. „Ali ovoga se puta neće vratiti.“

Muškarac koji bi prešao ocean samo da ju vidi kako se smije nestao je poput dima što ostane kada se svijeća ugasi. Rachelle nije mogla prestati razmišljati o svemu što je činio za nju. Koliko god da je zauzet bio, uvijek bi našao vremena za svoju malenu princezu. Prisustvovao bi njezinim čajankama i plesao s njom, a bio je tu i kada je jednostavno trebala nekoga s kim može pričati. A sada kada je otputovao, tko će to raditi? Tko će joj sada čitati bajke prije nego što zaspe?

Još uvijek joj nije bilo potpuno jasno. Kako je netko mogao otići, a nikad se ne vratiti? Zašto i gdje je njezin otac otišao? Pa zar ju nije volio dovoljno da ostane?

Sjetila se priče koju joj je jednom ispričao; o djevojci koju su zvali Pepeljuga i njezinom ocu koji je umro, pa ju ostavio sa užasnim polusestrama i još gorom maćehom.

 

Ali, zašto ju je napustio? Mislila sam da je ona njegovo najveće blago“, sjetila se da ga je tada pitala. „Zar je to bila laž?“

Očev je pogled bio blag. Nasmiješio se, pokušavajući joj objasniti na najlakši mogući način.

„Njezin je otac govorio istinu“, počeo je. „On ju je volio više nego ikoga, ali neki ljudi jednostavno moraju otići. I možda je ovo što ću sada reći užasno, ali nekada se takve stvari dogode s razlogom. Da ju njezin otac nije napustio, tko zna u kakvom bi smjeru njezin život otišao. Možda je ovo jedini način na koji ona može dobiti svoje sretno- do-kraja-života. Ali budi strpljiva, princezice, nije još vrijeme za taj dio priče.“

 

„Neki ljudi jednostavno moraju otići“, bio joj je rekao tada. Možda se tada pretvarala da ga razumije, a pokušala je to i sada, ali nije uspjela. Jedina stvar koju je prepoznala kao utjehu bio je sretan završetak priče koju joj je otac tada ispriča.

Nastavila je gledati kroz prozor; crno. Sve je izgledalo crno. Ljudi, kiša, možda i život. Možda djevojčica njezinih godina nije mogla tako gledati na svijet; tako je barem čula.

Svi oni su bili u krivu.

Sutra će se probuditi, znala je, a njezin će otac biti kraj nje. Sjedit će na stolici kraj njena kreveta i tješiti ju jer je ponovo imala ružan san. Svijet će tada ponovo biti obojan u duge; bit će tu sunce, lijepe haljine i čajanke. Jer ljudi ne mogu samo tako otići, zar ne?

Bilo je sve manje crnih točaka u daljini, a s vremenom su svi ljudi otišli i ostavili jedino kišu i cvijećem prekriven grob. Rachelle je tada već izgubila pojam o vremenu, a kucanje na vratima prekinulo joj je tok misli. Pogledala je u smjeru vrata i duboko udahnula.

„Da?“ pitala je, možda previše tiho.

Nije očekivala da će vrata otvoriti njezina majka.

I malena je princeza mogla primijetiti da joj je koža bila bljeđa nego inače; u savršenom kontrastu s njezinom crnom haljinom. Izgledala je ili kao da je vidjela duha ili kao da je bila jedan. Unatoč tome, uspjela je održavati slabašan smijeh na usnama, a hodala je uspravno kao i uvijek. Rachelle nije pronašla tragove suza na njezinim obrazima.

Njezina prisutnost nije joj donijela utjehu kakvoj su se djevojčice mogle nadati. Rachelle je voljela svoju majku, ali njih dvije nikada nisu bile naročito bliske. Njezina je majka bila pomalo hladna žena i nikada nije imala vremena za pričanje priča ili prisustvovanje njezinim čajankama (iako bi Rachelle uvijek ostavila jednu stolicu za nju). Princeza ju je rijetko viđala, zapravo jedino na zajedničkom ručku. Čak i tada razmijenile bi samo nekoliko rečenica. Rachelle bi ju pozvala na svoju čajanku, što bi ona svaki puta pristojno odbila, a zatim dodala: „Možda idući put.“

Princeza je znala da njezina majka nije loša osoba zbog toga. Otac ju je to naučio. Bila je zaposlena, rekao je, a glava joj je bila toliko uvučena u politiku i vođenje države da ju je i srce odjednom jednostavno odlučilo pratiti.

„Kako si?“ pitala ju je kraljica. Glas joj je bio tih i blag.

Nije znala kako da joj odgovori jer to što je osjećala nije bilo ništa što je iskusila prije. Bilo je to nešto novo i potpuno drugačije, a zbog toga i strašno.

Nije znala ni kako da opiše tu mučninu koja joj se pojavila u želucu i nije znala kako da objasni svoje suze.

Zbog svega toga, odlučila je odgovoriti slijeganjem ramenima.

„Imam maleni poklon za tebe“, nastavila je njezina majka.

Princeza se pitala zašto je od svih dana odabrala baš ovaj da joj nešto pokloni. Zar je mislila da će ju nakit ili igračke sada oraspoložiti? Ipak, nije mogla pobjeći od znatiželje i pogledala je svoju majku zbunjeno, ali i zaintrigirano.

„O čemu je riječ?“ pitala je.

„Ne o čemu, o kome“, odgovorila je kraljica. Isti je takav glas imala kada je inače ispravljala njezinu gramatiku; navika koju Rachelle i nije baš voljela. Ipak, ovoga puta joj nije bilo jasno kakvu je pogrešku napravila.

Kraljica je pogledala prema vratima, obraćajući se nekome izvan sobe.

„Sada možeš ući.“

Tada su se čuli tihi koraci, a zatim je Rachelle ugledala tamnokosa dječaka koji stoji iza njezine majke. Pomalo uplašeno napravio je još nekoliko malenih koraka, a zatim se zaustavio i slabašno naklonio, bez da je rekao i riječi.

Izgledao joj je malo stariji od nje, ali nije mogla biti sigurna.

„Rachelle, ovo je Daniel, tvoj osobni sluga.“ Sluga je u ovome slučaju bila samo lijepa riječ za roba. „On će  ti praviti društvo. Ima i druge poslove tokom dana, ali može ih ostaviti i doći do tebe kada ga trebaš.“

„Dobro…“ Princeza je ponovo pogledala u dječaka, sada još više zbunjena. Zašto je njezina majka mislila da joj je potreban rob? „Hvala.“

Majka joj se nasmiješila.

„Ostavit ću vas da se upoznate. Daniele, za danas si slobodan pa bih voljela da vas dvoje malo pričate prije nego te netko otprati do tvojih odaja.“ Odaja je u ovom slučaju samo lijepa riječ za sobu koja je bila više nalik tamnici.

S tim je riječima njezina majka i napustila prostoriju. Princeza nije mogla čuti uzdah olakšanja koji je kraljica ispustila kada je izašla, kao da joj je pao kamen sa srca. Dodala je taj razgovor na mentalnu listu završenih poslova, zadovoljna sama sobom. Njezina će kći imati nekoga da joj pravi društvo i okupira misli, a ona će živjeti kao što je i prije; s jednom velikom rupom u srcu, ali dovoljno okupirana poslom da zaboravi. I najvažnije, bez da mora sve češće promatrati oči djevojčice koja je toliko podsjećala na svoga oca.

Nakon što su princeza i dječak ostali sami u sobu, Rachelle ga je ponovo pogledala. Njegove su oči lutale prostorijom, gledajući u sve osim u nju. Nije bila sigurna je li to zato što je oduševljen njezinom sobom ili je jednostavno uplašen, a možda i oboje. A možda su ga i naučili da to nije pristojno. Sluge navodno ne bi trebale gledati izravno u oči osim ako im se tako kaže.

„Znači, pravit ćeš mi društvo?“ pitala ga je.

Daniel je kimnuo. Oči su im se tada srele samo na trenutak, prije nego je uspio pogledati dolje.

„Što ćeš raditi?“ nastavila je.

„Što god želite, princezo.“

U tome i je bio problem. Uopće nije znala što je htjela od njega.

A onda joj je kroz glavu prošla divna ideja.

„Znaš li pričati priče?“

Ponovo je kimnuo.

Odgovorila mu je osmijehom. Možda ipak neće biti toliko usamljena.

„Mislim da ćemo se onda dobro slagati.“

Ovo je prevedeni prolog romana The Storyteller. Za sada roman možete nabaviti samo na engleskom jeziku, ali u planu je i cijeli prijevod koji će ujedno biti i proširena verzija. Ako ste zainteresirani za englesku verziju, pročitajte više detalja ovdje.

Andrea Tomić

Studentica engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zaljubljenica u pisanje, čitanje, fitness, cvijeće i sve što je pastelno roze boje. Autorica tri objavljena romana i blogerica u nastajanju.

Odgovori

Close Menu
%d blogeri kao ovaj: