Okidač boje pepela – Prolog

Okidač boje pepela – Prolog

7 godina ranije

Nebo je već odavno bilo obojano tamno-plavom, a zvijezde skrivene negdje iza sjene gustog oblaka. Mjesečina svako malo obasja malenu uličicu u kojoj lampe više ne rade, a zatim nestane. U zraku se još uvijek osjeti miris ljetne kiše.

U daljini prigušen pucanj i još prigušeniji vrisak.

U malenom i gotovo zaboravljenom stanu, muškarac u dvadesetima drži pištolj prislonjen na vrat tamnokose žene. Ona diše pritajeno i tiho. Oči su joj zamagljene suzama koje pokušava zadržati.  Ne izgovori ni riječ; ne želi, ili ne može. Možda ni ona nije sigurna.

Muškarac ju povuče za kosu, te prisloni glavu njenome vratu i udahne miris parfema od vanilije. Ona širom raširi oči, ali pogled joj je tup; gleda u prazno. Izdajnička joj se suza spusti niz obraz, a u tom joj trenutku i srce brže zakuca. Tek tada postane svjesna surove realnosti oko sebe. Dlanovi joj se počnu znojiti, u glavi vrtjeti, a srce lupa i lupa i lupa, ali kao da baš želi prestati. Pokušava udarati o njezina prsa toliko brzo da jednostavno otkaže, i da cijeli scenu napokon zamjeni tiho crnilo.

Njezin ju mučitelj odgurne od sebe. Noge ju odbiju poslušati, te koljenima udari u hladan pod. I dalje ga odbija pogledati. Ne može, sada je sigurna. Ne može vidjeti likovanje na licu osobe koja je upravo ubila njenoga muža.

Do toga trenutka, ona jedna suza izdajica odlučila je sa sobom povesti vojsku. Lice joj je zbog toga bilo prošarano tamnim linijama slane tekućine pomiješane s maskarom. Nije mogla dopustiti da ju vidi takvu.

Nažalost, izbor nije bio na njoj.

Već u sljedećem trenutku njegova je ruka ponovo bila na njezinoj kosi. Ovoga je puta kleknuo kraj nje, te je prisilio da ga pogleda. I bila je u pravu, jer na licu mu se nazirao najveći mogući smiješak.

„Što još želiš?“ nekako prosikta. Pokušala je povisiti ton, ali njezinu rečenicu prožeo je drhtaj. Njezine oči, sada uperene ravno u njegove, bile su obojane čistom mržnjom. A ako bi pogledao još samo malo bolje, u korak s mržnjom stajao je i strah. Bio je gotovo opipljiv.

On nije klečao dugo. Ustao je, samo kako bi vidio nju kako kleči preda njim.

„Svoj novac“, odgovori joj. „Onaj koji mi je tvoj dragi muž tako dugo dugovao.“

Htjela mu je reći da ne zna ništa o tome. Htjela mu je pričati o tome kako je njezin muž bio najpoštenija osoba koju je ikada poznavala, i kako nikada ne bi ukrao novac, niti bi ga posudio bez da ga namjerava vratiti. Htjela je spomenuti i kako bi možda dobio novac da ga nije… Proguta knedlu. Čak su i njezine misli odbijale dovršiti rečenicu.

Umjesto da priča točno ono što je znala da on želi čuti – da mu prizna da je slaba, i da ju boli – odluči se boriti zadnjom stvari koja joj je ostala kao oružje. Riječima.

„Ne“, počela je. „Ne želiš novac.“

„Molim?“ Zbunjeno ju pogleda.

„Sigurna sam da vođa jedne bande novca ima na pretek, i da je Jamesov dug za tebe bio sitnica. Ne, ti želiš vidjeti strah i tugu. Nisi ti ništa drugo, Nick, doli kukavnog sadista koji se skriva iza okidača.“

Osmijeh sa usana samo na trenutak mu nestane; dovoljno da ga ona primijeti. Sada će umrijeti, znala je, sa barem malenim komadićem pobjede u svojim rukama.

„Možda u tvojoj glavi ta priča ima smisla“, odgovorio joj je. „Ali tvoj muž je bio kukavica koja je dugovala novac i skrivala se iza obitelji, misleći da je siguran u svome malome, zaključanome stanu. Vidiš, možeš si stvoriti tu priču o zlikovcu koji je ubio tvoga muža, ali priča je puno lakša. James je dugovao novac nekome kome nije dobro ostati dužan, i za to je platio sa sva života.“

Blijedo ga je gledala. Možda bi znala smisliti dobar odgovor da je bila za svojim računalom i pisala vlastitu priču. Bilo bi tako lako staviti tu malenu rečenicu pod navodnike, povući okidač, i završiti poglavlje. A kada se našla oči u oči sa situacijom o kakvima je do sada samo pisala, nije mogla izustiti više ni riječ.

„Žao mi je što se ovako moralo odigrati, ali…“ počne, ali zastane. Pogleda u nju još jednom, pa gotovo prasne u smijeh. „Zapravo, zašto se pretvarati da mi je žao kada misliš da si me potpuno prokužila? Pa ja samo želim vidjeti strah, zar ne? Zašto bi mi bilo žao?“

I očekivao je još jednu bujicu riječi, ili možda tišinu. Jedan dio njega čak je pomislio da je toliko slomljena da zamoli da ju poštedi. Ono što nikako nije očekivao (a možda je trebao) bilo je da ona pljune na njega.

Istoga trena smiješak mu nestane s lica. Sagnuo se, te joj prislonio pištolj na grkljan. Usne je približio njenom uhu, te počeo šaptati.

„Natjerati ću te da platiš za ovo na najgori mogući način.“

U jednome trenutku, Nick joj je čak pomislio i olakšati smrt. Povući okidač i riješiti se toga. Uzeti sve što je vrijedno iz njihovoga skromna stana, te izaći ostavljajući za sobom dva mrtva tijela, i ni malo žaljenja. Istini za volju, djevojka mu nije osobno ništa skrivila, samo što je imala tu nesreću da bude Jamesova žena. Nakon što mu je prkosila, postalo je osobno.

I ona više čak nije ni plakala, a možda nije bila ni uplašena. Udisaji su joj se vratili u normalu, a čak je i srce prestalo kucati previše brzo. Znalo je da će ionako uskoro prestati. Bio je to taj mirni trenutak, nakon prvotnog šoka i panike koja slijedi, u kojem se pomiriš sa sudbinom i spreman si na ono što te čeka. Možda čak imaš nade da će te dočekati druga i bolja stvarnost. Jedna u kojoj nema pištolja, ni novca, ni samodopadnih osmjeha.

Vođa bande razmišljao je na koji način će ju ubiti i koga će zadužiti za to. Okrenuo se prema dva  muškarca – ili je bolje reći dječaka, budući da ni jedan još nije bio ni punoljetan –  koja su cijelo vrijeme stajali u tišini i pazili na vrata. Netom prije nego je krenuo izgovoriti zapovijed, u pozadini se začulo tiho jecanje. Bio je to dječji plač, bilo je jasno.

Žena zadrhti, a tihi joj jecaj izađe iz grla.

Dvojica muškaraca počela su se osvrtati oko sebe, tražeći izvor zvuka. Nije im trebalo previše vremena.

„Liame“, kaže Nick, te pogleda u tamnokosa muškarca koji je odvratio samo blagim kimanjem. To je bio dovoljan signal za dečka koji se istog trena zaputio prema oronulome trosjedu. Već nekoliko sekundi kasnije, na licu mu se nacrtao osmijeh.

Iza trosjeda, skupljena uza zid, čučala je djevojčica, možda nešto starija od deset godina. Kosa joj je bila tamna i dugačka poput majčine, a oči duboko plave poput očevih. Sada su te oči bile preplavljene suzama, i to najgorom vrstom. Bile su to one suze koje su se toliko dugo pokušale zadržati, da su na kraju načinile ocean.

Nije se mogla previše otimati. Liam ju je podigao bez problema. Vrisnula je, pa ga čak i pokušala odgurnuti, ali djevojčica je bila bespomoćna naspram njega.

„Pa naravno“, počeo je Nick. „James ima kći.“

Da se barem sjetio toga ranije, pomislio je. Bilo bi toliko zanimljivije oteti djevojčicu i ucjenjivati Jamesa njome.

Bacio je samo kratki pogled na ženu. Promatrala je svoju malenu, uplakanu djevojčicu, a oči su joj se napunile strahom. Ovoga puta bio je u svojoj čistoj formi – nije se morao skrivati iza mržnje.

Nick pogleda u članove svoje bande.

„Odvest ćemo djevojku sa sobom. Od sada će pripadati nama, da radimo s njom što god želimo…“, vrati pogled na njezinu majku. „I kada god želimo.“

Nakon tih riječi djevojčica je još jednom pokušala pobjeći, ali bezuspješno.

„Mama!“ vrisnula je kroz suze. Ni ona nije mogla progovoriti ništa više.

Sva hrabrost tamnokose žene nestala je u djeliću sekunde. Riječi za koje je mislila da joj nikada neće proći kroz usne sada su izletjele same od sebe.

„Molim te…“ počela je. „Učiniti ću bilo što. Radi sa mnom što god želiš, ali nju ostavi na miru. Samo je djevojčica. Nije zaslužila takav život.“

Zaintrigirano ju je pogledao. Znao je da je za majku najgore mučenje vidjeti dijete kako pati. Ono što ona nije znala bilo je da on ne prihvaća kompromise. No koliko god je besmisleno bilo moliti njega nešto, obožavao je kada to rade.

„Molim te, ja…“

Odlučio ju je prekinuti. Pogled mu je s nje prešao na Liama, pa na Jaya – drugog muškarca.

„Liam i ja idemo do ostalih, sigurno nas već čekaju. Ti napravi s njom što te je volja, pa nam se pridruži.“

Dečko je kimnuo, nakon čega se Nick okrenuo prema vratima.

„Ne!“ viknula je majka. „Molim te.“

Umjesto odgovora, dobije tišinu. Vrata se zalupe, ostavljajući za sobom jednoga člana bande, jedno mrtvo tijelo i jednu majku koja je po posljednji put vidjela svoje dijete.

Sobu su uskoro preplavili krikovi.

Andrea Tomić

Studentica engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zaljubljenica u pisanje, čitanje, fitness, cvijeće i sve što je pastelno roze boje. Autorica tri objavljena romana i blogerica u nastajanju.

Odgovori

Close Menu
%d blogeri kao ovaj: