Andrea Tomić

Grad zvijeri

prolog

Jednom purpurno nebo pretvorilo se u ogromnu zavjesu tamnoplave boje koja je zahvatila grad. Bila je prošarana iskrivljenim, uvijenim oblicima zvijezda. Tamnije i svjetlije mrlje koje su tvorili oblaci plesale su jedne s drugima, dajući nebu poseban uzorak.

Poneko je svjetlo u ponekoj zgradi još uvijek bilo upaljeno, kao da prozor želi reći zvijezdama da nisu jedine koje mogu obojiti grad.

Jedva da se čuje i zvuk – kazaljka na udaljenom satu, škripanje kočnica pokojeg auta i treperenje poneke umiruće lampe koja slabo ispušta svoj žuti sjaj.

Ulice – nedovršena slika; toliko platana savršeno bijelo čekaju da se grad probudi pa da ga svi umjetnici još jednom oboje.

Snježne pahulje, srebrne i tamne, još uvijek polako padaju ukoso, prema svjetlosti lampi. Trude se svom silom pridružiti se bijelom platnu, baš kao kontrast noćnom nebu. Postale su dio debele tame, sama zimska noć koja dolazi u slojevima.

U daljini se odvija njegova priča – a ona, uvijek, počinje pucnjem pištolja.

Grad zvijeri

Ovakav je grad morao biti pun heroja: junaka sa svojim slomljenim srcima, epskim ljubavima i hrabrim djelima. Sad nije bilo traga nijednoj od takvih priča, jer grad je bio uspavan i tih. I svi su prinčevi i princeze već odavno bili smješteni u svoje tople krevete, igrajući se s vlastitim anđelima i demonima. Snijeg umjesto trnja prekriva ulice i ne dopušta im izići; zove ih neka ostanu, sigurni u svojim malim kraljevstvima koje su si sami izgradili.

Neke zvijeri su, ipak, ostale budne.

Takvi su voljeli melodiju noći. Skrivala je svaku njihovu manu, svaki zlobni smiješak, svaki ožiljak na njihovoj koži i svaki nož zaboden u leđa.

Sat je upravo otkucao dva i nitko tko ne osjeća krivnju ili očaj nije budan. Pijanac natoči još jednu čašu, ovisnik zatraži još jednu dozu, pljačkaš se pripremi na obijanje brave, a ubojica napuni svoj pištolj.

 

U daljini se odvija njegova priča – a ona, kao i uvijek, započinje pucnjem pištolja.

 

Muškarac u koga Gavran gleda sad već krvari. Pogled mu je očajan; zna što mu slijedi. Unatoč tomu, on ne moli za milost. Zvijeri su u tom gradu već davno naučile da Gavran ne daje oprost, ali voli gledati kako ga traže.

Zbog toga se on samo uhvati za svoju krvavu ranu, mrmljajući:

„Nisam zaslužio ovakvu smrt.“

Nick Raven se samo nasmiješi.

„U pravu si, a možda i nisi.“

Pištolj je opalio.

grad zvijeri

Zvuči dobro?

×
×

Cart

grad zvijeri