Zdravo za gotovo

Zdravo za gotovo

Ljudi vole dobiti stvari besplatno, to je činjenica.

Možda ne baš svi i možda ne u baš svakoj situaciji, ali sigurna sam da dobra većina i dalje voli, bez obzira na to treba li im to što će dobiti ili ne. I to je nešto sasvim normalno, ali to nije ono o čemu želim pisati.

Želim pisati o onim ljudima koji redovito zanemaruju trud neke osobe i očekuju dobiti njihov proizvod besplatno bez nekog razloga. Ja ću navesti dva primjera s kojima se ja susrećem u svijetu knjiga i pisanja, ali ovo je primjenjivo na većinu područja.

Prije svega, a o ovome sam već pisala unutar jednog starog posta, ogroman broj ljudi očekuje da ćete im pokloniti svoju knjigu besplatno. Pričala sam i s mnogim drugim autorima i redovito im se javljaju ljudi koji misle da zaslužuju isto jer su vidjeli autora uživo koji put u životu, pa sada kada je nešto besplatno, odmah treba pokupiti, zar ne? Što je najbolje, ljudi koji se javljaju često inače uopće ne vole čitati i knjiga bi vjerojatno stajala negdje na polici, zaboravljena.

Ne samo da autori često moraju i sami platiti te knjige, već i nije u redu očekivati od njega, koji je uložio mjesece ili godine truda u knjigu da vam ju samo tako pokloni. Ne jer je autor škrtica koja jedva čeka zaraditi novce jer to nikako nije slučaj – ali, ako doista želite pročitati tu knjigu i pokazati svoju podršku, je li vam stvarno problem izdvojiti te novce za to? Jasno mi je u kakvoj smo situaciji, ali jasno mi je i da se strane knjige i dalje dobro kupuju, pa ako ne mislite ići u knjižaru i tražiti da vam poklone neke knjige tamo, zašto se tako često javljate autorima da učine isto?

Trud iza nečega često se zanemaruje i ljudi olako shvaćaju vrijeme koje nije njihovo. Zato navodim još jedan primjer.

U zadnje vrijeme mi se ljudi znaju javiti sa: „hajde mi ovo lektoriraj/prevedi to je tebi pet minuta.“

Ne, ako mi pošalješ dvadeset i više stranica teksta za prevesti, to mi sigurno nije pet minuta posla.

Ni s lekturom nije ništa drugačije. Što je najbolje, od ljudi koji su mi se javili, neki su bili pristojni i poslali normalan upit, ali neki (a koji sa mnom prije toga nisu u životu pričali) su mi odmah poslali cijeli svoj roman i samo dodali „hajde mi lektoriraj“. Prvo, ja još uvijek ne mislim da sam dovoljno kompetentna da nešto lektoriram, iako se time svakako planiram baviti. A kada budem u mogućnosti, nitko ne može očekivati da ću sjediti satima i satima za laptopom za besplatno jer eto, znate moje ime i prijatelji smo si na Facebooku.

Meni ovakve stvari i ne smetaju, već samo objasnim situaciju i idem dalje. Problem je što ovakav obrazac ponašanja pokazuje vaš manjak poštovanja prema vremenu i trudu osobe od koje očekujete da za vas besplatno napravi nešto. Ovo ide, kao što sam već rekla, puno dalje od knjiga i pisanja na razne proizvode i poslove.

U redu je pitati, objasniti situaciju i zamoliti.

Nije u redu biti ljut ili razočaran ako vas osoba odbije.

Nije u redu javiti se bez ikakvog pozdrava, prvi put u životu i tražiti nešto besplatno.

Andrea Tomić

Studentica engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zaljubljenica u pisanje, čitanje, fitness, cvijeće i sve što je pastelno roze boje. Autorica tri objavljena romana i blogerica u nastajanju.

Odgovori

Close Menu
%d blogeri kao ovaj: