Writer’s block ili „nisam-dovoljno-dobra“ kompleks?

Čuveni writer’s block – izvor noćnih mora gotovo svakog pisca i ona zla sintagma koju okrivljujete kada dokument stoji otvoren i gledate u njega, ali riječi jednostavno ne izlaze iz vas. Ovo mi se redovito događa i još uvijek nisam naučila kako se riješiti toga, a kod mene on zna trajati i po mjesec ili više dana. Je li u pitanju lijenost, nedostatak inspiracije ili nešto drugo?

Meni se ovo često dogodi kod zeznute scene koju ne znam kako napisati ili pak kod prijelazne scene koja mi nije zanimljiva – a pišem prvenstveno jer uživam u tome, a ako ne uživam… mislim da vam je jasno. Onda upalim Google da nađem neku inspiraciju ili YouTube da pustim pozadinsku glazbu, a dva sata kasnije još se uvijek dopisujem ili gledam video slatkih mačaka. Toliko o pisanju!

Problem je u tome što mi se onda ovo dogodi na istoj sceni nekoliko dana za redom, pa onda znam jednostavno odustati. Mislim da je ovo nešto s čime se mnogo pisaca može poistovjećiti (ako nikada niste imali writer’s block, blago vama!)

Tek sam neakon nedavnog iskustva zaključila da kod mene nisu u pitanju ni lijenost ni manjak inspiracije. Dobro, možda nekad stvarno i jesam lijena i ne mogu se natjerati da krenem (osim, naravno, kad imam drugog posla), ali to većinom nije slučaj jer ja stvarno uživam u pisanju. Da, znam, ponekad su nam i stvari koje volimo naporne.

Što se manjka inspiracije tiče, s tim zapravo i nemam previše problema. U glavi imam tisuće ideja za priče koje nikada neću ni stići napisati i najveći mi je problem odabrati onu kojoj ću se posvetiti. A kada počnem pisati neku priču, najčešće si prije samog pisanja posložim radnju (često i u detalje) jer onda točno znam u kojem smijeru idem i riješim se nelogičnosti u radnji prije nego i nastanu – barem u većini slučajeva. Tako mogu i dati naslutiti neke stvari koje će se u priči tek kasnije pojaviti ili vidjeti kojim stvarima nisam posvetila dovoljno pažnje i popraviti ih.

Znači, nemam problema sa smišljanjem same radnje – a i moje se priče uglavnom puno više fokusiraju na same likove i njihove misli nego na nekakvu dinamičnost. Ono s čime imam problema je pisanje samih poglavlja jednom kada znam što će se u njima dogoditi.

I shvatila sam, nedavno, da je to jer mi ništa nikada nije dovoljno dobro. U pola poglavlja počnem razmišljati kako mi nedostaje radnje ili akcije (iako sam već rekla i svjesna sam da to nije poanta mojih knjiga), kako mi stil nije dovoljno dobar, kako mi jednostavno nedostaje… nešto. Uvijek treba biti bolje i nikada nije onako kako mislim da bi trebalo biti.

Kada bih se samo mogla udaljiti i pročitati tu priču bez da znam da sam ju ja napisala pa vidjeti što bih onda o njoj mislila.

Kada zastanem u pola rečenice, pomislim kako poglavlje uopće nije dovoljno dobro, kako je previše kratko ili nedostaje dijaloga ili jednostavno nema smisla, izgubim svu volju za pisanjem istoga i pomislim se vratiti na njega „kada bude bilo inspiracije“ – a već smo zaključili da se tu ništa neće puno promijeniti.

Zašto sam baš sada došla do ovoga otkrića? Nedavno sam počela pisati novu priču pod nazivom Jantar. Njezina je glavna ideja bila da svako poglavlje nosi naziv jedne pjesme, a onda sam po tome izgradila radnju. Pošto je većina pjesama ljubavne tematike, bilo je jasno da će i priča biti takva – i da će biti puna patetičnih klišeja.

Složila sam radnju i krenula pisati. Knjiga je bila gotova za otprilike dva mjeseca, što je moj osobni rekord – inače mi treba barem godina dana.

Tada sam se pitala kako sam ovakvu priču završila u tako malom vremenskom razmaku i bila u stanju pisati tako brzo, bez da zablokiram i ugasim dokument. Sada sa stopostotnom sigurnošću mogu reći da je to zato što za ovu priču nikada nisam imala neke velike ambicije. Znala sam da će ostati samo priča dostupna na Wattpad platformi, da će radnja biti klišej i da je jedino što mi je ostalo pratiti plan poglavlja koji sam si sama zadala. Neka su poglavlja ispala puno duža od drugih – nisam se ni tim zamarala, unatoč opsesiji kojoj inače imam da poglavlje ne smije biti kraće od xxxx riječi i da svako mora biti slične duljine.

Da, priča nije moj najveći ostvaraj, ali sam na kraju zadovoljna njome. Većinu vremena, kada ne tražim svaku manu i ne uspoređujem svoje knjige s drugima (što je moja prva pogreška), budem zadovoljna svojim radom – budem ponosna na svo uloženo vrijeme, svaku promjenu koju sam napravila i sveukupni napredak.

Kada pišem bez da se opteretim mislima kako priča nije dovoljno dobra, pišem ju puno brže. Vratim se na nelogičnosti i ispravim ih kasnije. A u nekim se trenutcim dogodi da ponovo pročitam scenu koju sam napisala i mrzila i shvatim da, zapravo, uopće i nije loša.

Najveći kritičar sam si ja sama. Pronalazim greške tamo gdje ih ni nema i konstantno se pokušavam usporediti s drugim autorima – a drugi autori pišu potpuno drugačije knjige u kojima su potpuno drugačije stvari bitne. Uostalom, volim čitati previše žanrova, a onda želim pisati poput svakoga.

Samo što ja ne mogu pisati poput tog i tog autora, a ne bih to ni voljela. Pišem poput sebe i to je upravo ono što svaki autor treba željeti. Pronaći svoj stil i ne pokušavati se prilagoditi ukusima drugih ljudi.

Nekoliko savijeta za ljude koji imaju isti problem?

  1. Ako ste zapeli na nekoj sceni i ne možete pronači riječi, pokušajte ju preskoćiti i vratiti se na nju kasnije.
  2. Ako ste poput mene i ne možete tako pisati, napišite ju. Napišite ju iako mislite da je užasna. Prve verzije ionako nikada nisu savršene – kasnije se možete vratiti na nju.
  3. Dajte si malo oduška. Ako imate problema s pisanjem jer mislite da nije dovoljno dobro ili da je predvidivo, sjetite se da je to zato što ste vi to napisali i točno znate što će se dogoditi. I vjerojatno vam nikada neće biti dovoljno dobro – što samo znači da se stalno tjerate da napredujete.
  4. Nemojte se uspoređivati s drugim autorima! Samo zato što je vaš stil drugačiji, ne znači da je lošiji. Samo zato što je taj autor više pažnje dao likovima, ne znači da je isto toliko važno i za vašu priču. Pronađite svoj stil i pustite da vam riječi teku prirodno.
  5. Pokušajte se natjerati da pišete i kad nemate inspiracije. Toliko sam dugo krivila nedostatak inspiracije za svoju lijenost. Nekada je to doista tako i svaka je rečenica užasna – najčešće je samo problem početi, a kada to napravim, riječi ipak počnu kliziti.
  6. Ako doista ništa ne pomaže, odmorite se od priče i vratite joj se kasnije. Nije kraj svijeta. Najbitnije je da zapamtite da pišete jer uživate u tome, a ne jer želite zadovoljiti nekog drugoga.

Sve u svemu – naučite voljeti svoje pisanje. Ne postoji knjiga koju svi vole niti autor koji svima odgovara.

I još jedna stvar – ništa od ovoga što sam napisala nije izgovor koji vam pruža mogućnost da ništa ne popravljate. Primjerice, ispravljanje gramatike možda nije posao autora, ali neke osnove lako se nauče. Ako vidite da konstantno griješite kod neke stvari, a svi vam upućuju na nju, naučite ju popraviti. Nemojte pisati samo da pišete i objavljujete – obratite pozornost na kvalitetu napisanog.

Jer, koliko god ima nas koji si nikad nismo dovoljno dobri, ima i onih kojima je sve što napišu remek dijelo.

Bila sam tamo, davno prije, kada mi je stil bio katastrofalan. Sada sam na drugom kraju te priče i shvaćam da pišem puno rijeđe nego tada jer se puno više trudim oko svojih knjiga. I unatoč svemu što sam napisala, ne mislim da je to loše.

Dopustite si biti samokritični, ali pronađite balans.

Share on facebook
Facebook
Share on google
Google+
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn

Više objava:

Prati objave

grad zvijeri