San odabire sanjara, a ne obrnuto – a Lazlo Strange, siroče i mladi knjižničar, se uvijek bojao da je njegov san loše odabrao. Još od kada je imao pet godina bio je opsjednut mitskim izgubljenim gradom Weep, ali potreban je netko hrabriji da prijeđe pola svijeta u potrazi za njime; barem dok se ne ukaže prilika i Lazlo ju može iskoristiti ili zauvijek izgubiti svoj san.

Što se dogodilo u Weepu prije dvjesto godina da je ostao izoliran od ostatka svijeta? Odgovor ga čeka u Weepu, ali čekaju ga i nove misterije – primjerice, božicu plave kože koja mu se pojavljuje u snovima. Kako je mogao sanjati o njoj prije nego je znao da postoji? I ako su svi bogovi navodno mrtvi, zašto ona izgleda toliko stvarno?

 

Mišljenja o ovoj knjizi su mi, moram priznati, poprilično podijeljena.

S jedne strane tu je dobro izgrađen svijet, intrigantna i drugačija radnja i bogat stil. S druge strane tu je činjenica da mi likovi nisu bili zanimljivi (iako sam od mnogih čula da su ih oduševili), priča je tekla previše sporo i, iako ne mogu točno uperiti prstom u ono što  mi se nije svidjelo u knjizi, jednostavno mi je bila dosadna – toliko da sam ju čitala u periodu od mjesec dana, malo po malo i da se nikako nisam mogla uvući u nju, a jedva sam ju dovršila.

Da, stil je stvarno izvanredan. Ima jako puno divnih misli, a opisi su fantastični i, iako inače to volim, bilo ih je previše u odnosu na samo radnju. Preko pola knjige jako malo toga se dogodilo, a onda mi se previše naglo ubrzalo.

Očekivala sam da ću imati više za reći o ovoj knjizi. Naslovnica je fantastična, a opis me se dojmio više nego opis bilo koje knjige dugo vremena. Međutim, nakon preko petsto stranica, moje mišljenje svodi se na nekoliko rečenica, a može se skratiti u jednu: odličan stil, dosadna radnja. Priča svakako izlazi iz okvira tipičnih YA romana, ali čak ni način na koji rečenice teku nije bio dovoljan da nadoknadi monotoniju koju je knjiga nakon nekog vremena stekla; barem meni.

Sam je završetak ostao nedorečen, ali to je zato što se nastavlja u drugoj knjizi.

Zbog svega ovoga, ovu knjigu ne preporučujem svima. Preporučujem ju ljubitelja genijalnih opisa i lijepoga stila – posebno ako i sami želite naučiti pisati iste. A na kraju krajeva, voljela bih da joj date priliku. Meni nije žao što sam ju pročitala, samo sam očekivala više. Velik je broj ljudi rekao da su oduševljeni likovima i radnjom – tako da je i ovo pitanje osobnog dojma. A i tko zna, možda ću ju jednom pročitati ponovo i u komadu i možda će mi se u nekom drugom periodu, ipak, svidjeti.

Andrea Tomić

Studentica engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zaljubljenica u pisanje, čitanje, fitness, cvijeće i sve što je pastelno roze boje. Autorica tri objavljena romana i blogerica u nastajanju.

Odgovori

grad zvijeri

%d blogeri kao ovaj: