Izlazak sunca obojio je cijelo nebo dubokim bojama rubina i pretvorio oblake u plamen. U jednoj od mirnijih ulica, gdje su dim auta i buka užurbanih koraka bili samo jeka, nalazilo se blok oronulih zgrada. Skriven iza svojih prozora s čipkastim zavjesama, na četvrtom katu jedne od takvih, nalazio se malen stan, vjerojatno barem tri puta stariji od osobe koja je boravila u njemu. Uz skromnu dnevnu sobicu povezanu s kuhinjom,  bilo je tu maleno kupatilo i nešto veća spavaća soba. Sada, dok su se sunčeve zrake još uvijek probijale kroz prozore, mogli su se vidjeti tanki obrisi prašine na namještaju.

Na zidu koji je gledao prema vratima, stari je obješeni sat pokazivao sedam sati i dvadeset i dvije minute…

Scena je postavljena.

Ona sjedi na krevetu i čeka da započne njezin čin. Na licu još uvijek nema šminke, kostim je bačen negdje na pod, a niz maski koje je kroz godine nosila savršeno su poredane u njenome umu. Još malo će se zastori podići, a onda će staviti jednu od njih – jer bez njih više ne može.

Duboko uzdiše. Odlučila je. Danas će glumiti Pepeljugu.

Prije nego predstava treba započeti, ona ima još nekoliko minuta da se priredi. Muškarac koji još uvijek spava kraj nje, koji ne čuje njezine misli i njezinu nervozu, uskoro će se probuditi. Do tada stigne ponavljati svoje rečenice. Ipak, danas nema snage. Danas ona nema ni riječi za izgovoriti – danas se čitav njezin lik svodi na nekoliko didaskalija. Skupljanje odjeće s poda, obuvanje cipela i zatvaranje vrata stana kojeg više nikada neće vidjeti. Već je trebala početi, ali nešto joj drži pogled prikovan za strop, pa gleda čas u njega, a čas u predivnog muškarca kojeg je jučer upoznala.

Ustaje kada čuje kako se okreće u krevetu – to joj je znak da nema još puno vremena. Dok kupi odjeću s poda, razmišlja.

Sve se češće pronalazila kako se odmiče od poznatih joj uloga žena kojima se divila. Umjesto Jane Eyre i Penelope, postajala je Karenjina ili Emma Bovary. Te su joj uloge puno bolje stajale – s njima se ponekad činilo kao da, zapravo, i ne glumi.

Ovoga je puta odlučila otići dalje u prošlost. Zalutala je među bajke i poželjela napraviti svoju. Tražila je prolog svoje priče u svakome muškarcu koji ju je bolje promotrio, kao da će netko od njih obrisati tragove koje je njezin muž jednom ostavio – kao da njezina priča već nije bila napisana i završena, a ona se očajno trudila pokrenuti nastavak.

Sada na sebi ima haljinu koja miriši na znoj i proliveno vino. Tiho korača prema vješalici na kojoj je ostavila kaput i torbicu. Kada bi ostala, pomislila je, možda bi ovog puta doista to bilo to. Možda bi tamnokosi muškarac, na prvi pogled tako sličan svima s kojima je do tada spavala – tako sličan čovjeku koji ju je čekao doma – bio onaj koji će promijeniti njezin život. Ponadala se previše puta. Svaki put bi dobila samo još jednu opekotinu.

Ne, danas neće ni pokušati.

Umjesto toga, ona odlazi i ne ostavlja cipelicu. Toliko o Pepeljugi.


Počinje druga scena. U njoj hoda kroz ulicu oskudno odjevena i nada se da će muž biti previše pijan da ju bolje promotri i pita gdje je bila cijelu noć.

Grad za sobom ostavlja hladnoću koja ju prati u stopu. I razmišlja. Još uvijek je to prokleto jedina stvar koju može napraviti sa svojim danom.

Danas su ljepotice zaljubljene u zvijeri. Vjeruju da to tako mora biti i da se iza svake zvijeri ipak krije princ. Iza maske koju je njezin muž stavljao svakoga dana kada je izlazio s prijateljima ili odlazio na posao krila se zvijer, a na njezinom je mjestu prije doista bio princ. Bilo je to jednom davno, a onda je njihova bajka otišla u krivome smjeru. I pokušala ga je kriviti za sve muškarce u kojima je nakon toga pokušala pronaći utjehu, ali unatoč svemu, nije mogla.

Danas je napunila dvadeset i četiri. On taj datum sigurno više nije ni pamtio. Njoj rođendani ionako nikada nisu bili nešto značajno. Bio je to datum kao svaki drugi. A ipak, dok je hodala ulicama grada sasvim sama i promatrala sve osobe sa smiješkom na licu, poželjela je ukrasti barem komadić njihove sreće i barem se taj jedan dan – dan koji je trebao biti njen – ne osjećati tako prokleto usamljeno.

U drugoj sceni ona ima nekoliko rečenica:

„Espresso“, govori gospođi u pekari u koju je ušla i slabašno se smiješi.

„Nešto slatko uz to?“ upita ju žena i uzvrati uljudnim smiješkom, iako je svima uključenima u ovu igru jasno da je svaki taj smiješak samo formalnost. Pepeljuga ju ni ne promotri bolje – nakon što izađe iz pekare, neće se sjećati njezine sjede kose, njenih umornih očiju i žuljeva na dlanovima. Njezino lice će izblijedjeti, kao i tisuće koje viđa svaki dan.

„Može, kroasan“, odgovara i iz novčanika vadi još pet kuna te ih pruža gospođi koja je već spremila kroasan u papirnatu vrećicu. Ipak joj je rođendan, zar ne? Zaslužuje barem ovo malo zadovoljstvo u obliku lisnatoga tijesta i čokoladnog punjenja.

Zatvara vrata i hladnoća joj još jednom udara lice. Vatreni ju je izlazak sunca dao zavarati – pretvarao se da najavljuje proljeće, a onda je nebo još jednom postalo tmurno i dopustilo vjetru da hara gradom. Stvarnost koju je na nekoliko minuta zaboravila došla je skupa s njime, sada kada je ponovo ostala sama.

Pitala se, u tom trenutku, hoće li sama sebe častiti večerom, ili će naći nekog stranca koji će joj pokazati da se ljubav s dvadeset četiri vodi baš jednako kao i s dvadeset tri.

Možda ovaj dan bude prekretnica, pomislila je. Svakog joj je dana, doduše, slična misao prošla glavom. Ali, možda ovoga puta doista upozna nekoga zbog koga će vrijediti ostati ujutro u krevetu, a onda će se zaljubiti kao Helena u Parisa i on će ju natjerati da jednom za svagda ostavi muškarca za kojeg se tako dugo i tako bezrazložno držala jer godinama nije znala drugačije.

A možda…

A možda nekim pričama nikad nije suđeno da završe.

Možda će njezina ostati na prvom činu.

Andrea Tomić

Studentica engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zaljubljenica u pisanje, čitanje, fitness, cvijeće i sve što je pastelno roze boje. Autorica tri objavljena romana i blogerica u nastajanju.

Odgovori

grad zvijeri

%d blogeri kao ovaj: