Okidač boje pepela

Jedna tiha noć, jedan pucanj pištolja i nekoliko vriskova bili su dovoljni da promjene čitav njen život. 

June Aldred imala je jedanaest kada su joj roditelji ubijeni i kada je poput trofeja odvučena od svega što joj je ikada bilo poznato te prisiljena živjeti upravo s onim ljudima koji su zaslužni za smrt jedinih osoba koje je ikada mogla zvati domom. Ulazi u svijet bandi, alkohola i slomljenih srca. Ubrzo joj postaje jasno da je jedini izlaz iz takvog života smrt. A kada uz sve to otkrije da ima posebnu sposobnost da vidi osjećaje drugih ljudi u obliku boja koje ih prate, shvaća da ne smije vjerovati nikome osim samoj sebi. 
Unatoč tome, zaljubljuje se u Liama Tatea, dečka koji joj ubrzo nakon toga slama srce. Tada odluči podići visok zid oko sebe, ali shvati da se on slama kada upozna Samuela Hunta, dečka s aurom obojanom u dugu. U nakani da sazna što se krije ispod njegove maske, June će krenuti u bitku, najtežu od svih; onu sa vlastitim umom. U svijetu u kojemu čudovišta vladaju, poljubac razara, a svaki krivi potez ubija, morat će odigrati karte najbolje što zna. U protivnom će napokon iz prve ruke saznati odgovor pitanje koje ju godinama muči; zašto je smrt obojana u pepeo?

4.9 na temelju 8 recenzija

8 Recenzija

  1. Ova knjiga nije ispunila moja očekivanja. Daleko od toga, nadmašila ih je.

    Pročitala sam već dvije knjige ove mlade autorice: Okove prošlosti, njen prvijenac, davne 2013., a roman na engleskom jeziku The Storyteller pročitala sam prije gotovo godinu dana tako da sam već mogla pretpostaviti što mogu očekivati od njenog novog djela. Međutim, sva ta očekivanja je okrenula na način kakav još nisam još vidjela u njenim djelima.

    “Okidač boje pepela” priča je o June Aldred, djevojci čiji su roditelji ubijeni pred njenim očima kad je bila dijete, djevojci koja je morala postati dio bande koja je ubila njenu obitelj i o tome kako život ide dalje kad pomislimo da je stao.

    Ono što mi se najviše dojmilo su nijanse sive koje postaju sve izraženije što više zalazimo u radnju. Psihološka karakterizacija likova glavnih igrača odlično je napravljena. Svidjelo mi se to kako autorica nije napravila onu tipičnu priču o dobroj djevojci koja je okružena zlim ljudima. Gotovo svi likovi u ovoj priči mogu se smjestiti u neko sivo područje, nisu ni dobri ni loši, ni crni ni bijeli. Samo su ljudi usprkos svim predrasudama koje June ima, autorica nije zazirala od toga da suptilno pokaže čitateljima kako June ipak nije uvijek u pravu.

    Naravno, treba pohvaliti i sam stil pisanja koji svakom novom knjigom postaje sve ljepši i izbrušeniji. Poetske, lako čitljive i ritmične rečenice kojima Tomićka izvrsno barata odlično su postavile atmosferu čitavog djela, karakterizacija likova i stvaranje svijeta odlično su doveli priču do točke kada je plesala na granici magijskog realizma.

    Na samom kraju ovog osvrta želim zahvaliti Andrei na tome što mi je pružila priliku da među prvima pročitam njen novi roman. Možda ću malo istrčati pred rudo ovom rečenicom, ali prilično sam sigurna da bi ova knjiga mogla postati vrlo draga ciljanoj publici. Topla i iskrena preporuka 🙂

  2. Uvijek mi je drago kada vidim da se i na hrvatskoj sceni pojavljuju novi, fantastični mladi pisci koji svojim pisanjem ostavljaju bez daha. Želim se zahvaliti autorici Andrei Tomić jer mi je dala tu čast da pročitam među prvima njenu novu knjigu. Knjiga okidač boje pepela je sve samo ne obična. Njeni likovi su zanimljivi, neobični kao i sama radnja zbog koje je knjigu nemoguće ispustiti iz ruku dok ne dođeš do kraja njenih korica.

    Ako vam već sam naziv knjige nije privukao dovoljno pažnje, pročitajte opis i krenite sa čitanjem prvih stranica jer vjerujte mi, bit ćete uvučeni u svijet o kakvome niste mogli ni sanjati.

  3. Potaknuta romanima i tekstovima koje sam čitala ranije, a koje je napisala Tomić, od ovog romana sam imala velika očekivanja. Najveći dio istih je i ispunjen. Ono što je zanimljivo za ovaj roman je to što je prepun dinamike i rijetko koji čitaoc može ići ukorak sa radnjom po pitanju svojih predviđanja. Likovi i scena su dobro odrađeni i vjerujem da se svako može poistovijetiti sa nekim od likova. Za razliku od storytallera, gdje su bajkoviti likovi stavljeni u nesvakidašnju situaciju, ovdje je jedan od glavnih motiva život sasvim običnih likova u tek naizgled običnom svijetu. Autorica balansira između dobra i zla izražajnom sigurnošću što je na neki način i opravdanje sivila iz naslova. Također, ona balansira između ljubavi i strasti, između instinktivne želje za životom i trenutaka odustajanja, također balansira između slika jakih ljudi koji se redovno slamaju kada se zatvore u četiri zida.
    Želim dodati da je tekst čitljiv, poglavlja su dinamična, dijalozi vjerodostojno preneseni, a paragrafi ispunjeni emocijama nas tjeraju da se stavimo u kožu likova.
    Na kraju bih dodala: Svi smo mi pomalo June Aldred

  4. Ovo je jedna knjiga o kojoj bi se dalo puno raspravljati.

    Uvod me podsjetio na jednu drugu knjigu, i davao je naslutiti sasvim drugačiju priču od one kompleksnije koja me dočekala. Djevojka koja biva oteta, prisiljena je živjeti s ljudima koji su joj ubili roditelje… Čovjek bi pomislio da stalno sniva odmazdu, i to toliko jaku da će ih uništiti jednom za svagda. No, realnost biva drugačija, i to je ono o čemu čovjek treba razmisliti prije nego izgovori one slavne riječi: “Ja bih ovo ovako… ja bih ono onako…” jer zaista, tko se može toliko poznavati da točno zna što bi u kojem trenutku rekao ili napravio?! Ponekad se treba “spustiti na zemlju”, a ne “nosom parati oblake” i ponašati se kao da zna sve tajne ovoga svijeta.

    Rekla bih, da tijek radnje u ovoj knjizi, više odgovara realnosti nego nekakvoj bajci koju svi zamišljamo. Jer, doista, svijet nije crno-bijeli, a događaje u našim životima ne možemo staviti na hrpu “smeće” ili “sreća”.. Treba svijet obojati bojama, baš kako je to Andrea napravila u ovom romanu. Mislim da je baš smisao ovoga romana “ne gledati svijet kroz ružičaste naočale”!

    I da ima tu dijelova u kojima dah zastaje, i ima dijelova u kojima navijaš za glavne likove… zatim ima dijelova u kojima želiš osjećati ono što oni proživljavaju, i opet, ima i dijelova u kojima želiš pobjeći od svega! Sve u svemu, vrijedi pročitati pa kako se kome svidi…

    Od očekivanog trilera, dobila sam fikciju s naglaskom na ljubavnu priču, i to snažnu ljubavnu priču kojoj je dokaz ono što se nalazi na 289 stranici, ali… nemojte viriti. Pokvariti ćete si ugođaj.

    Osvrt by Gordana Goga Malančuk

  5. Stvari nikada nisu onakve kakvima se čine…
    Tu negdje, duboko ispod ljuske krije se nešto poput ožiljka.
    Dovoljno da zagolica, ostavi nespremnima baš i u onim najmanjim sitnicama.
    Odatle izvire ponos, ta želja za upornošću i time si stvaramo štit.
    Usprkos tome ta ljuska se ponekad razbije i začudo, ožiljak ne može boljeti, a boli; zaboli…
    Nju je boljelo i previše, ona se skrivala predugo, možda iz nemilosrdnog straha, onoga kojega ni sama sebi nije mogla priznati. Svakako je bila svjesna što može i što želi, ali ne i onoga čemu bi zapravo trebala pripadati. Prvenstveno sebi.
    U svom tom „neredu“ osjećaja često se pitala ima li još netko slične sposobnosti ili su ona i Sam jedini?
    Na njenu sreću ili nesreću June je ipak uspjela „u silnom neskladu naći izniman sklad“ i „kada je prihvatila tugu shvatila je da ju i sreća čeka tamo negdje.“

    Andrein roman poučnog je štiva koji zahtjeva pozornost i usredotočenost upravo zbog same dubine koju za sobom povlači. Kada uronite u stvarnost tih riječi poželjet ćete ne uzimati novi udah zraka, jednostavno vam neće trebati. Shvatiti ćete što zapravo znači „okidač boje pepela“ i ta spoznaja zalediti će vam krv u venama.

    „Ovoga puta nije odlučila zakopati prošlost negdje gdje neće misliti na nju, već ju prihvatiti onakvu kakva je i iskoristiti ju da izgradi budućnost.“

    Srdačno preporučam

  6. Before I start the review, I would like to say I’ll do it in English because I want all of my book friends to be able to understand it, and because I saw the author has in mind to translate it. That being said, let’s start.

    First of all, I don’t know whether I love or hate this book, because it left me with so many emotions. Andrea’s writing style is absolutely brilliant, easy to read and I have to admit that I loved it. She’s one of not so many authors that actually made me love the sweet romantic scenes, I haven’t gagged or rolled my eyes a single time like I usually do. I actually enjoyed the way she wrote romance parts in this book.

    The story was very original and I had my interest from start to finish. We are following a girl called June Alfred who, due to some unfortunate circumstances, ended up in some kind of mafia gang. Also, June has a little secret, she can see people’s emotions that are flying around them like aura. And one day, she meets a boy Samuel who’s aura is the color of rainbow. And that’s basically where all the hell breaks loose. I’m not gonna go much with the story, I never do because it doesn’t work for me and I’m not good at such reviews, so I’ll just leave it at my opinions.

    I loved how Andrea touched all kinds of subjects, from the loss of the family and friends, kidnapping, even rape and, in my opinion the most important, mental health. We don’t see mentally ill people in books much and I was so happy to have a main character who is obviously suffering from depression, PTSD, anxiety and panic attacks. I loved that Andrea didn’t use Sam as the cure for her illness, yes he did help her with her fighting against it and she was a lot more happier with him. But he didn’t end her illness.

    One more thing, that I liked are her characters. Every single one of then. Even Nick. They’re amazingly and realistically written, there’s no good and bad characters. They’re all grey, they’re all both good and bad. And I loved that. They all annoyed me at some points, June with her hot and cold games or when she was being a total bitch to Liam. But now, Liam wasn’t any better, I hated the bad boy mask he used to shield himself, how he treated everyone.. but I loved him, I really did he’s amazing. I found Nick beyond interesting, even tho he was the bad guy of the book, and I’m tiny bit sad there wasn’t more of him. The only two that didn’t annoy me were Antoan and Sam. They were the sweetest boys I’ve ever read about.

    Now I’m gonna talk about the deaths in this book, because even tho they were realistic and kinda to be expected, they still killed me.
    (view spoiler)

    And last but not least, I’m happy Liam kinda reedemed himself by helping June in the end. And I’m also glad, that even tho there were two boys in love with June this book wasn’t a classical love triangle fight for the girl.

    And finally, I highly recommend this book to everyone, I was very sceptical because it’s by Croatian author and I basically hate anything Croatian (I’m such a patriot I know). But this, showed me that I shouldn’t judge so quickly because this books was absolutely amazing. So, dear everyone reading this review, suck up that prejudice and read this book.

  7. Roman Okidač boje pepela nastao je još prije nekoliko godina kao ideja te se razvio u Wattpad priču pod nazivom Teške boje i na kraju je, uz dosta prepravaka i dodataka, objavljen kao knjiga. S obzirom da nisam uključena u Wattpad svijet, meni je ovo prvi doticaj sa Andreinim pisanjem. Prvo na što bih se htjela osvrnuti je sama naslovnica koja je apsolutno predivna te korice koje su na dodir baršunaste. A ono što se nalazi unutar korica je svijet u koji se svakako isplati uploviti. Andrea Tomić je napisala roman koji nas uči kako život uvijek ide dalje, čak i kada pomislimo da je stao.

    Glavna junakinja romana je June Aldred, djevojka koja je svjedočila nemilosrdnom ubojstvu svojih roditelja kada je bila dijete. Njezin otac dugovao je određenu svotu novaca muškarcu imena Nick Raven koji je jednu večer upao u obiteljski dom kako bi naplatio svoje dugove. Osim što joj je ubio oca, Nick joj je ubio i majku. I kao da mu to nije bilo dovoljno, odlučio je povesti sa sobom tada jedanaestogodišnju June kako bi postala član njegove bande – Gavrana.

    Sedam godina je prošlo od najgore večeri u Juneinom životu. Sedam godina otkako joj je Nick Raven okrutno oduzeo ono najmilije te ju protiv njene volje uzeo pod svoje. Iako je u jednom trenutku svoga života dobila pravo na izbor, June je odabrala život u bandi smatrajući kako na ulici ne bi preživjela ni dana. Tim odabirom postala je punopravna članica Gavrana, a ujedno i jedina djevojka u bandi. No, June svakim danom sve više pati. Živi pod istim krovom s čovjekom koji je ubio njene roditelje te je primorana slušati njegove naredbe. Ni s ostalim članovima bande nije u najboljim odnosima, a kako se konstantno radi mjera sigurnosti sele s jedne lokacije na drugu, June se ni ne trudi zbližiti s drugim ljudima. Jedino što joj preostaje je skrivati svoje osjećaje i strahove te i dalje pronalaziti načine kako se boriti s vlastitim demonima.

    Ono što June također vješto skriva je njena posebna sposobnost pomoću koje može vidjeti osjećaje drugih ljudi prikazane u obliku boja. June ne zna razlog zbog kojeg je razvila tu sposobnost, ali boje koje vidi postale su dio nje te je s vremenom naučila živjeti s tim. No kada se pojavi dečko s aurom boje duge, visoki zidovi koje je June podignula oko sebe početi će popuštati…

    Cjelokupna ideja romana je savršena. Okidač boje pepela je prvenstveno YA ljubavni roman sa određenom dozom trilera i fantastike. Ono čega je meni možda malo nedostajalo je nešto veća količina napetosti s obzirom da se u romanu spominju bande te razni teški zločini koji dolaze s njima. Dobar dio romana je usredotočen na ljubavnu priču dok su neki, meni zanimljiviji dijelovi, ostali malo uskraćeni. Likovi su dobro razrađeni, no imam osjećaj kako je Nicku Ravenu posvećeno premalo poglavlja. Najviše sam htjela doznati pozadinu njegove priče, što mu se to u prošlosti dogodilo da ga je nagnalo da postane onakav kakav je. Mali dio njegove prošlosti je spomenut, ali ne onoliko koliko je kao jedan od bitnijih likova i vođa Gavrana zaslužio. Zatim, tu je i glavna junakinja romana June koja me tijekom cijele knjige užasno nervirala. Njena nepromišljenost, brzopletost i konstantni bijes bili su nemogući za čitanje, a svojim postupcima je sve više gurala ljude od sebe samo zato jer je bila previše uplašena da pogleda vlastiti odraz u ogledalu.

    Okidač boje pepela divna je priča koja nas uči kako trebamo voljeti i male stvari te uvijek cijeniti ono što imamo. Kako život zna biti težak, osobito ako nemamo nekoga uz sebe s kim bi dijelili trenutke, tko bi samim svojim postojanjem učinio loše stvari barem malo boljima te pokazao kakav je osjećaj voljeti, ali i biti voljen. Život sadrži različite nijanse sive, ali bitno je znati da u tom širokom spektru boja postoje i one svjetle, tople. Potrebno je samo dopustiti im da razbiju sivilo.

  8. “Ne vjerujem u nove početke. Ne možeš obrisati neka poglavlja svoga života, to tako ne ide. Možeš samo ispisati još dovoljno dobrih poglavlja da se ona prva zaborave”

    “Ne možeš prerasti ljubav. To je kao da kažeš, ne znam, da si prerasla disanje.”

    “Okidač boje pepela” je YA ljubavni triler s elementima fantastike, a autorica ovog majstorski odrađenog romana je s naših prostora, talentirana Andrea Tomić.
    Čak i sami početak romana počinje napeto, i tragično – jedanaestogodišnja djevojčica postaje siroče, a da stvar bude još gora, osoba koja je ubila njene roditelje je uzima pod svoje u svoju bandu “Gavrane”. S vremenom otkriva kako je dobila i neobične sposobnosti – vidi osjećaje ljudi u obliku maglice boja. No to odlučuje zadržati za sebe i odlučuje preživjeti bez obzira na sve.

    Ma koliko god pisala o ovom romanu malo je. Opisi likova su mi savršeni, prikazi njihovih osjećaja još bolji, ustroj rečenica i stil pisanja je čaroban. Sviđa mi se tok radnje. Volim dio gdje se spominje Edgar Allan Poe, i povezanost June s njime. (Anabel Lee je i meni najdraža pjesma).

    Jedino što mi je malo zasmetalo su bile pravopisne i gramatičke greške na početku romana (za koje se nadam da je autorica ispravila u 2. izdanju), ali što sam više čitala, to sam se više udubila u radnju da su mi postale zanemarive.

    Šteta što ovako divno djelo nije primijetio netko od naših izdavača – autorica se sama pobrinula da objavi roman i veliko hvala joj na tome.

Ostavi recenziju

Iako se pod pustim sivim nebom skrivao isti grad, ogrnut istim sivim pokrivačem, na drugoj se strani grada odigravala jedna posve drugačija priča.

Počinje s jednom djevojkom, nekoliko zatomljenih suza i osvetom.

Andrea Tomić, Grad zvijeri

Ovo nije bajka na kakve ste navikli.
U ovoj princeza bježi, ostavlja osobu koja ju voli i traži svoj vlastiti put.
I zbog toga ju mrzim, stvarno mrzim.
Možda jer je lakše misliti da je pobjegla nego vjerovati u alternativu.
Možda jer je lakše mrziti nego žaliti.

Andrea Tomić, Pripovjedač

Znate kako kažu; Svaki je negativac jednom bio heroj.

Samo u bajkama babaroge su rođene zle kako bi napakostile glavnom liku i pokrenule radnju. U stvarnosti, svaki negativac ima pozadinsku priču koja ih čini onime što jesu. I premda nikakva tužna priča ne može opravdati loše postupke, može ih objasniti.

Andrea Tomić, Okidač boje pepela

×
×

Cart

grad zvijeri