Njegov izvor – Prolog

Njegov izvor – Prolog

Jednom purpurno nebo pretvorilo se u ogromnu zavjesu tamno plave boje koja je zahvatila grad. Bila je prošarana iskrivljenim, uvijenim oblicima zvijezda. Tamnije i svjetlije mrlje koje su tvorili oblaci plesale su jedne s drugom, dajući nebu poseban uzorak.

Poneko je svjetlo u ponekoj zgradi još uvijek bilo upaljeno, kao da prozor želi reći zvijezdama da nisu jedine koje mogu obojati grad.

Jedva da se čuje i zvuk – kazaljka na udaljenom satu, škripanje kočnica pokojeg auta i treperenje pokoje umiruće lampe koja slabo ispušta svoj žuti sjaj.

Ulice – nedovršena slika; toliko platna savršeno bijelo, čekajući da se grad probudi pa da ga svi umjetnici još jednom oboje.

Snježne pahulje, srebrne i tamne, još uvijek polako padaju ukoso, prema svijetlosti lampi. Svom su se silom trudile pridružiti se bijelome platnu, baš kao kontrast noćnome nebu. Postale su dio debele tame, sama zimska noć koja dolazi u slojevima.

Ovakav je grad morao biti pun heroja. Junaka sa svojim slomljenim srcima, epskim ljubavima i hrabrim djelima. Sada nije bilo traga ni jednoj od takvih priča, jer grad je bio  uspavan i tih. I svi su prinčevi i princeze već odavno bili smješteni u svoje tople krevete, igrajući se s vlastitim anđelima i demonima. Snijeg umjesto trnja prekriva ulice i ne dopušta im da izađu; zove ih da ostanu, sigurni u svojim malim kraljevstvima koje su si sami izgradili.

Neke zvijeri su, ipak, ostale budne.

Takvi su voljeli melodiju noći. Skrivala je svaku njihovu manu, svaki zloban smiješak, svaki ožiljak na njihovoj koži i svaki nož zaboden u leđa.

Sat je upravo otkucao dva i nitko tko ne osjeća krivnju ili očaj nije budan. Pijanac natoči još jednu čašu, ovisnik zatraži još jedan fiks, pljačkaš se pripremi na odbijanje brave, a ubojica napuni svoj pištolj.

U daljini se odvija njegova priča – a ona, uvijek, počinje pucnjem pištolja.

 

Muškarac u kojega Gavran gleda sada već krvari. Pogled mu je očajan; zna što mu slijedi. Unatoč tome, on ne moli za milost. Zvijeri su u tome gradu već davno naučile da Gavran ne daje oprost, a da voli gledati kako ga traže.

Zbog toga se on samo uhvati za svoju krvavu ranu, mrmljajući.

„Nisam zaslužio ovakvu smrt.“

Nick Raven se samo nasmiješi.

„U pravu si, možda i nisi.“

Pištolj je opalio.

(Ostatak priče pratite na Wattpadu.)

Andrea Tomić

Studentica engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zaljubljenica u pisanje, čitanje, fitness, cvijeće i sve što je pastelno roze boje. Autorica tri objavljena romana i blogerica u nastajanju.

Odgovori

Close Menu
%d blogeri kao ovaj: