Njegov grad

Njegov grad

Nick Raven polako je otvorio oči u slabo osvjetljenoj sobi. Čak i tada one su se mučile s ono malo sunčevih zraka koje su prošle kroz debele zavjese. Prvih je nekoliko sekundi bio svjestan samo hladne boli u njegovoj glavi i bubnjanja koje je išlo s njome. Već se pri prvom pokretu počeo prisjećati čaša viskija koje su se prošlu noć nizale jedna za drugom.

Glavobolja je dolazila u obliku plime i oseke, povlačeći se i vraćajući iznova i iznova. Usta su mu bila suha, a usnice ispucale. Duboko uzdahne, te se poželi prekriti dekom i nastaviti spavati. Znao je da je za to bilo prekasno i da je bilo previše faktora koji su mu remetili san.

Polako se uspravio u krevetu, čekajući nekoliko sekundi da mu se vrtoglavica smiri. Sporim je koracima hodao prema kupatilu, gdje se umio i popio nekoliko gutljaja vode. Nakon toga je otišao u kuhinju, mršteći se na iznenadnu prodornu svijetlost; možda se i sjetio povući zavjese u svojoj sobi, ali kroz velike su prozore u kuhinji i dnevnom boravku prodirale zrake sunca. Unatoč tome što je bila zima, sunce je bilo relativno jako – ili se barem njemu tako činilo u tom trenutku.

Odlučio je doručkovati kavu i cigaretu.

S toplim je napitkom u jednoj, a pepeljarom u drugoj ruci sjeo na stol, okrenut prema prozoru koji je gledao na grad. Unatoč činjenici da mu je svijetlost u tom trenutku bila prejaka, taj mu je kutak bio najdraži dio u stanu. Prozor je bio ogroman i uvijek je imao dobar pogled na sve što se događa u gradu kojeg je smatrao svojim.

Grad je izgledao kao labirint uskih i širokih ulica. Unatoč tome, svi su znali točno gdje trebaju ići. Ceste su bile pune auta, gradski je parking bio krcat, a pješaci su trčali s jedne na drugu lokaciju. Prizor koji je viđao svaki dan, a nikada mu nije dosadio.

Bilo je čudno gledati u grad koji je bio toliko poznat, a opet toliko drugačiji. Do prije nekoliko dana nije bilo ni traga snijegu, a sada su sve one zgrade koje je znao promatrati satima bile pokrivene bijelom dekom. Izmaglica je zamutila cijeli prizor, a zbog nje su ulična svijetla i dalje bila upaljena, iako je bio dan. Čuo je i glasno puhanje vjetra, vidio kako skuplja snijeg koji dolazi u naletima, tjerajući sve ljude da se omotaju šalovima i stave kape.

Nasmiješio se.

Volio je način na koji je njegov grad disao, a još je više volio svaku njegovu kretnju. Uživao je u traženju izgubljenih duša; svih onih sanjara s uništenim snovima i slomljenim srcima. Ušao bi u njihov život poput spasitelja i ponudio im je da napišu novu knjigu u svom životu, jednu u kojoj oni drže pero. I tako bi im on pružio novi san, a oni su mu bili vječno zahvalni.

Nije to radio zbog njih, naravno. Trebao je podanike za grad kojim je htio vladati. S vremenom su njegove ambicije sve više rasle, a s njom i članovi Gavrana – sada najozloglašenije bande u gradu, a možda i šire.

Što ga je više ljudi poštovalo i voljelo, to je više ljudi i čulo za Nicka Ravena. Svaka je druga banda već odavno naučila da se s njime ne valja petljati.

Ugasio je cigaru te popio još nekoliko gutljaja kave; već se počela hladiti. Nije mu bilo bitno, jer pomogla mu je s glavoboljom. Sada je osjećao još samo blagu mučninu, ali to mu je bio toliko poznat osjećaj da bi mu gotovo bilo čudno ujutro se osjećati drugačije.

Pitao se kako će ubiti vrijeme toga dana. Nije imao previše posla, zbog čega je odlučio da će posjetiti Cathleen, a zatim otići u kuću Gavrana. Mislio je ostati tamo nekoliko dana. To mu je, ipak, bio pravi dom. Ovaj je stan uzeo samo za trenutke kada je htio biti sam, uživati u pogledu ili dovesti neku djevojku u njega. Tu je imao svoj mir i privatnost, ali nikada nije bio osoba koja je dugo uživala u samoći. Kuća Gavrana bila je živa, tamo je uvijek bio netko i uvijek bi imao što raditi.

Ostavio je šalicu u sudoperu i ponovo se zaputio prema svojoj sobi, gdje se na brzinu obukao.

Tek kada je ušao u taksi, javio je Cathleen da dolazi. Ubrzo nakon toga našao se kako kuca na vrata njezina stana.

Otvorila mu je, još u svilenoj spavaćici.

„Teška noć, ha?“ pitala ga je.

Promotrio je njezinu dugačku i raščupanu tamnu kosu, a zatim i njezine velike, umorne oči. Usredotočio se i na ostatak njezina lica – ispucale usne, ostatci šminke koju je zaboravila skinuti. Izvio je usne u osmijeh.

„Mogao bih te pitati isto“, rekao je.

„U pravu si, mogao bi“, odgovorila je, spajajući im usne u poljubac i povlačeći ga prema sebi.

Zalupio je vratima.

Nije mu dugo trebalo da mu pogled s njezina lica pređe na njezine grudi, a zatim i na noge.

Vidjela je njegove oči na sebi, pa mu se nasmijala.

Nakon toga je primila njegovu ruku i počela ga vući prema spavaćoj sobi.

„Hajde, nemam puno vremena.“

Volio je svoj život.

Napomena: Ovo je prvo poglavlje priče koja  se zove Njegov izvor. Ostatak možete pronaći na Wattpadu.

Andrea Tomić

Studentica engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zaljubljenica u pisanje, čitanje, fitness, cvijeće i sve što je pastelno roze boje. Autorica tri objavljena romana i blogerica u nastajanju.

Odgovori

Close Menu
%d blogeri kao ovaj: