Možda je klišej, ali je i dalje istina

Možda je klišej, ali je i dalje istina

Nedavno sam, čisto iz znatiželje, počela listati svoje stare slike i još starije poruke. Bilo je to vrijeme raznih razočaranja, slomljenih srca i svih problema koji se iz sadašnje perspektive čine malenima, ali tada su bili moj cijeli svijet. Negdje između paragrafa mojih starih tekstova iščitala sam mržnju prema samoj sebi i shvatila da nisam bila zadovoljna s osobom koja sam bila.

Mlađa je verzija mene bila užasno samokritična (što i nije uvijek loše). Ništa što je napravila nikada joj nije bilo dovoljno dobro i na komplimente nikada nije odgovarala sa „hvala“ nego „ma nije istina“. Kasnije su takvi odgovori nestali i mislila sam da je to jednostavno zato što sam naučila voljeti i svoje mane, ali sada shvaćam da je to zato što sam bila osoba koja se ni meni samoj nije sviđala, a ta mlađa ja ne sviđa mi se ni sada.

Reći će vam da se ne morate mijenjati i da ste savršeni onakvi kakvi jeste, a za neke je to sigurno i istina. Za mene nije bila. Nisam bila zadovoljna svojim tijelom, svojim ponašanjem, pa i mišljenju o samoj sebi. Bila sam previše stidljiva i povučena i imala sam užasan strah od javnih nastupa. Kada sam počela, korak po korak raditi na sebi, shvatila sam da je veliki dio te mržnje nestajao i da se predodžba o meni samoj promijenila. I tu dolazim do onog čuvenog klišeja – ako želiš da te drugi vole, nauči prvo voljeti sebe. Ali, ciljaj da budeš bolji. Ne zbog drugih, zbog sebe.

Na primjer, uvijek mi je smetala moja težina i bila sam nezadovoljna svojim izgledom. Ne mogu reći da sam imala velikih problema s time, ali imala sam koju kilu viška i zbog toga sam mrzila svoje tijelo, kao što previše ljudi to čini u zadnje vrijeme. Imala sam dvije opcije – naučiti zavoljeti to tijelo kakvo je ili ga promijeniti. Ja sam odabrala drugu opciju.

Probala sam s prvom, vjerujte mi, stvarno jesam. Jednostavno nisam bila osoba koja je bila zadovoljna svojim izgledom i htjela sam to promijeniti. Znala sam promatrati ljude koje sam smatrala uzorima i razmišljati kako nikada neću biti poput njih. S vremenom sam naučila dvije stvari: a) pa ja i ne moram biti poput njih, zašto bih? b) oni nisu bili ni u što boljoj poziciji nego ja, te mogu postići isto što i oni ako tako želim, samo što to zahtjeva puno rada i truda i jedno dugačko, ali i zanimljivo putovanje.

Kada sam počela vježbati i raditi nešto dobro za svoje tijelo, magično sam ga zavoljela. I ne, nisam ga zavoljela zato što se ono odjednom promijenilo ili zato što sam napravila neki ogroman napredak, jer napredak je bio više u mojoj glavi nego izvana. Zbog same spoznaje da radim nešto dobro za sebe počela sam se osjećati ugodnije u svome tijelu i znam da, dok god nastavljam s time, više i nije toliko do izgleda koliko do mišljenja.

Ne govorim da mlađu mene treba zakopati negdje i praviti se da nikada nije postojala. To je bio dio moga sazrijevanja, a koraci koje sam tada vukla doveli su me do mjesta na kojemu sam sada. Ne govorim ni da uvijek cvatu ruže i da se uvijek osjećam baš ovako, ali tko može reći suprotno? Svjesna sam da i fizički i psihički imam još puno toga za napraviti, ali točku u kojoj sam sada više ne gledam kao nešto negativno. Zadovoljna sam sobom sada, bila sam zadovoljna prije godinu dana i bit ću za godinu dana. Jer jednom kada donesete odluku da ćete slijediti svoj san, da nema više čekanja i samo-sažaljenja – jednom kada zapravo počnete raditi ono što želite, shvatit ćete da nije stvar u završecima, već u samome putu.

Odjednom više nemate jedan fiksni gol, nego se on mijenja iz dana u dan. Dosegnete točku za koju ste mislili da je nemoguća, a zatim želite više i više i više. I sve to dok uživate i u trenutku u kojem ste sada, znajući da samo treba ići naprijed. I to nije, još jednom napominjem, samo fizička promjena. Taj mi je napredak samo pomogao da shvatim neke stvari u životu. Da se prestanem pitati „a što će ljudi misliti“, da naučim reći što želim bez straha, da vam sada samouvjereno pišem ovaj post i još toliko toga.

I eto vam dva gotovo proturječna klišeja: naučite se voljeti kakvi jeste, ali u isto vrijeme i budite svjesni stvari koje želite i možete promijeniti. Vjerujem da će sama ta činjenica da nešto pokušavate promijeniti vaš pogled na sebe. Meni svakako je.

Andrea Tomić

Studentica engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zaljubljenica u pisanje, čitanje, fitness, cvijeće i sve što je pastelno roze boje. Autorica tri objavljena romana i blogerica u nastajanju.

This Post Has 2 Comments

  1. Jako mi je drago što si nešto ovakvo podelila sa nama. Mislim da je ovo ozbiljna tema i da bismo trebali da obraćamo pažnju na to, jer opet mislim da ima mnogo osoba koje su nezadovoljne svojim izgledom. Među njima sam i ja, priznajem. Ne volim sebe, ne volim svoje telo, ne volim to što sam previše samokritična prema sebi.Takođe sam jako povučena i stidljiva devojka. Jako slaba. Ima dana kada sam sama sebi simpatična i kažem sebi da mogu da prođem, ali ima i onih dana gde mi se ne sviđaju ni moje krupne oči. Ovi drugi se veoma često ponavljaju. Hajde, fizički kao fizički i to želim da promenim, ali mislim da se psihički najviše ubijam. Ti glasovi u mojoj glavi koji mi govore da ja nešto ne mogu da uradim, da ja nisam dovoljno lepa, voljena, dobra.. Da ja ne zaslužujem sreću, ljubav itd. Mislim da si se i ti tako osećala kada si bila mlađa i dok nisi počela da radiš na sebi.
    Ne mogu da kažem da sam počela da radim na sebi, jer nisam. Na jutjubu sam počela da pratim Marijanu May i Anu Bučević, ali nisam prihvatila savete koje su one davale. Ogromna greška je ta što mislim da će se sve promeniti u toku noći, iako ZNAM da neće, ali ipak to očekujem. Prebrzo odustajem, ne trudim se dovoljno oko toga. Neću da dužim više sa ovim komentarom.
    Meni je jako drago zbog toga što si uspela u tome da se zavoliš, da budeš pozitivnija i pre svega da budem zadovoljna onim što vidiš u ogledalo. Svaka čast!

    1. Bila sam u svim tim situacijama. Ta je stidljivost kod mene bila većinom zbog izgleda i eto zbog nekih stvari iz osnovne škole. Stalno se tjerala da počnem nešto, ali nikada nisam našla dovoljno motivacije. Ali eto, uspjela sam, sada sam zadovoljna i samo idem dalje, a sigurna sam da ćeš i ti. Vidim da si svjesna svega toga (da se stvari ne mijenjaju preko noći itd.) i sada samo trebaš početi. Pročitala sam negdje da treba oko 60 dana da se izgradi navika, a kod mene je i bilo tako nekako. Pa eto, daj si priliku sa svime što želiš i rezultati će s vremenom doći.
      I da, naravno da zaslužuješ sreću, ljubav i sve drugo, baš kao i svi. Puno sreće želim!

Odgovori

Close Menu
%d blogeri kao ovaj: